Poglavlje 4 Teorijski pravci

Teorije čovjekova razvoja te općenito i pristupi psihologije ličnosti koje će se provlačiti kroz različite sadržaje psihologije odgoja i obrazovanja su:

• Psihodinamski, psihoanalitički pristup (teorija psihoseksualnog razvoja)

• Biheviorizam

• Teorije socijalnog učenja

• Kognitivne teorije (Piaget)

• Pristupe obrade informacija

• Sociokulturna teorija (Vigotsky)

• Etološki pristupi

• Ekološki pristup

• Pristupi cjeloživotnog razvoja

Na slijedećem slikovnom prikazu vidljivo je razlikovanje pristupa u psihologiji na dimenziji priroda-odgoj.

Zašto je važna teorija razvoja i oćenito u znanosti čemu služe teorije?

Teorija je skup međusobno povezanih tvrdnji o podacima, koji omogućuje objašnjenje, interpretaciju i predikciju ponašanja (Olds Papalia, 1989).

Teorija (znanstvena teorija) se zasniva na prikupljenim činjenicama (podacima) te ih sažima, integrira, objašnjava i omogućuje predviđanje.

Važni su i teorijski i empirijski podaci jer:

• Teorija bez podataka je spekulacija (primjer teorija koje nemaju uporište u induktivno-deduktivnom pristupu)

• Podatci ili rezultati istraživanja bez teorije su nerazumljivi, ne mogu se interpretirati

4.1 Psihoanaliza

Psihoanaliza pripada tzv. velikim teorijama u povijesti razvoja psihologije i psihijatrije. To se prvenstveno odnosi na Zapadnu kulturu iako se navedeni pristup proširio diljem svijeta. No, o navedenim utjecajima ćemo se posebno osvrnuti u temi kulturalnih razlika i razvoja psihologijskih pravaca. Psihoanalitička teorija pokušava prvenstveno razumjeti čovjekovu osobnost, psihu (njem. Seele) s gledišta, kako smo već naveli, velike teorije jer sa različitim konstruktima nastoji razumjeti cjelokupno čovjekovo djelovanje. Prema tome, jasno je kako je kroz povijest 20. stoljeća ušla u gotovo sve pore, primarno Zapadne kulture, od psihoterapije, jezika do umjetnosti i općenito kulture. Temelje psihoanalitičke teorije dao je Sigmund Freud. [^teorija-1]

Freud je predložio gledište na psihu koja je determinirana (eng. Psychic determinism) tj. psihički determinizam podrazumijeva postojanje zakonitosti koje reguliraju mentalni život (Norcross et al., 2010).

Psihoanaliza je ujedno i teorija psihopatologije i tretman mentalnih poremećaja (Paris, 2017). Koliko je uopće psihoanaliza danas relevantna u psihijatriji, psihologiji i psihoterapiji? Joel Paris kao profesor s Odjela za psihijatriju poznatog McGill University u svojoj knjizi The fall of an icon: psychoanalysis and academic psychiatry rezimira čimbenike koji su utjecali na dominaciju psihoanalitičara nakon Drugog svjetskog rata te kasniji pad te procese u 21. stoljeću koji su psihijatriju približili neuroznanosti (Paris, 2005). Dakle, svojevrsni odmak od psihoanalize pokrenuli su biološki orijentirani psihijatri koji su razvili modele utemeljene na dokazima (eng. evidence-based). U nekim periodima razvoja, psihijatrija je bila disciplina koja se nije razlikovala od psihoanalize. Joel Paris primjećuje kako je povijest pokazala svojevrstan povijesni paradoks, psihoanaliza koja je ponikla iz Europe i gdje gubi dominaciju kako u akademskoj praksi tako i u psihoterapiji, dok je u Americi prevladavala značajno dulje.

Alexander Romanovich Luria (1902- 1977) je sovjetski neuropsiholog, utemeljitelj modernih postavki neuropsihologije te je zaslužan u osmišljavanju i izradi Luria-Nebraska neuropsihologijske baterije testova koja se sastoji od 14 različitih testova za procjenu procesa učenja i pamćenja. Svoje djelovanje je proširio upoznavanjem s Lev Vygotskim te su kasnije osnovali tzv. Vygostky-Luria Circle. Neuropsihologijsko obrazovanje i utjecaj proširio je i na istraživanje temperamenta te je predložio neurokemijski ili neurotransmiterski model (Functional Ensemble of Temperament (FET)) temeperamenta gdje ključnu ulogu u ekspresiji crta temperamenta imaju različiti neurotransmiteri. U Kazanu je osnovao psihoanalitičko društvo Kazan Psychoanalytic Society te je aktivno razmjenjivao pisma sa Sigmundom Freudom. Luria je psihoanalizu nazvao monističkom psihologijom i pristupom koji je u vrijeme nastanka bio reakcija na kretanja u psihologiji koja su bila usmjerena na introspekciju svjesnog dijela a što je ništa drugo već idealistička filozofija (Luria, 1977). Također, podržava razvoj psihoanalize koja je, prema njegovom mišljenju, svojevrsna reakcija na rastući trend empirističke psihologije koja je jako uska. Nadalje, jako zastupa stajališta marksističke metodologije koja je bliža pravoj znanosti od naivne empirističke psihologije i idealističke filozofije. Prema Luriji, psihonaliza pretpostavlja monistički i dinamični pristup ličnosti za razliku od empirističke psihologije koja istražuje vrlo uske, izolirane oblike ponašanja. Psihoanaliza pokušava objasniti cjelovitost ljudske ličnosti u njenom dinamizmu struktura od kojih se sastoji (id, ego i superego).

U literaturi ne postoji ujednačena, jednoznačna i opće prihvaćena definicija ličnosti već različiti pristupi i teorije iz kojih proizlaze i različita poimanja i definicije. No, u općim udžbenicima postoje definicije koje su suglasne što se tiče dimenzija stabilnosti, inter- i intra-individualnih razlika. Ličnost je skup psihičkih osobina i mehanizama unutar pojedinca koji su organizirani i relativno trajni, te utječu na interakcije i adaptacije pojedinca na intrapsihičku, fizičku i socijalnu okolinu. (Larsen & Buss, 2008). Unutar navedene definicije postoje elementi kao što su psihičke osobine koje pretpostavljaju karakteristike osobnosti prema kojima se ljudi međusobno razlikuju. Međutim, istovremeno su ljudi prema tim karakteristikama i slični. Ličnost se odnosi na one značajke osobe koje objašnjavaju dosljedne obrasce osjećaja, razmišljanja i ponašanja (Pervin et al., 2008).

Freud je predložio strukturu i dinamiku ili proces ličnosti. Osim navedenog značajno je utjecao na poimanje čovjekova razvoja, predloživši teoriju razvoja - psihoseksualna teorija razvoja. Pri razmišljanju o čovjekovoj ličnosti ili osobnosti, treba razumjeti i pojmove tipa i osobina. Osobine ličnosti čine strukturu ili su jedinice opisa ličnosti. Tip podrazumijeva grupiranje osobina, tako određeni tip ličnosti ima više zajediničkih osobina. Tipologiju ličnosti predložio je i Freud - analni, oralni i falusni tip ličnosti.

Značajan utjecaj na Freuda imao je Ernst Brucke koji je bio jedan od voditelja mehanicističke filozofije, ukratko mehanicizma. Mehanicizam svoje korijene vuče iz 17. i 18. stoljeća te je filozofska doktrina, struja ili škola koja vjeruje kako je cijelo postojanje, anorgansko i organsko ili ukratko cijeli svemir deterministički uređen te kako prirodni zakoni koji vrijede kako u kemiji i fizici, tako u fiziologiji i konačno psihologiji.

Freud je postavke o psihoanalizi temeljio na samoanalizi i dugotrajnim razgovorima s drugim osobama, uglavnom ženama srednje dobi. Osoba za Freuda je energetski sustav. Zakon o neuništivosti energije utjecao je u to vrijeme na Freuda koji je smatrao kako poticaje a posebno društveno nepoželjne ne možemo obuzdavati, već preusmjeriti - energija ne ide u ništa, već se preusmjerava.

Temeljni pojam za razumijevanje psihoanalize je nutarnji konflikt (eng. inner conflict) koji se odvija na nesvjesnoj razini a povezan je s neprihvatljivim i ujedno za osobnost opasnim željama.

4.1.1 Struktura ličnosti

Freud je predložio strukturu ličnosti koja se sastoji od svijesti, podsvijesti i nesvjesnog.

Svijest je prolazna, stalno se mijenja i nije zanima Freuda tj. upravo u svijesti je smatrao nalaze se iskrivljene slike ono što je stvarno čovjek. Osim strukture, predložio je i funkcionalne jedinice ličnosti: id, ego i superego.

Svjesno je malen dio psihičkog života i predstavlja iskrivljenu sliku koja je nastala kroz procese selekcioniranja i zaštitnog odabiranja sadržaja iz unutarnjeg i vanjskog svijeta.

Svijest je kratkotrajna, prolazna i neprekidno se mijenja.

Svijest problematična jer je nadilazi jedan od temeljnih pojmova psihoanalize tj. nesvjesna motivacija koja većim dijelom proizlazi iz nesvjesnog dijela ličnosti. Čovjek je stalno u konfliktu između nesvjesnih motiva i svjesne razine koja je ‘obojana’ obrambenim mehanizmima. To je svakodnevna borba koju je Freud nazvao dinamika nesvjesnog.

Na svjesnoj razini nalaze se sadržaji koji su trenutno u sadržaju svijesti, dok npr. čitamo, pišemo ili računamo, govorimo s nekim i sl.

Podsvjesni dio čovjekove ličnosti može pod određenim okolnostima postati dio svijesti. je onaj dio ličnosti koji u određenom trenutku nije dostupan pamćenju, ali koji to može postati u bilo kojem drugom času. Zato se podsvjesno još naziva i dostupnim pamćenjem To su sadržaji koji predstavljaju dostupno pamćenje ili sadržaji koji trenutno nisu u svijesti ali su bili neko vrijeme prije, dostupni su, možemo ih se dosjetiti.

Nesvjesno je prema Freudu najdublja razina čovjekove psihe gdje se kriju odgovori na mnoga pitanja o čovjekovim mislima i ponašanju. Čovjek je upravo determiniran nesvjesnim impulsima, ‘nesvjesnom energijom.’ Tu se kriju pravi razlozi mnogih oblika ponašanja. U nesvjesnom dijelu čovjekove psihe nalaze se potisnuti (represirani) sadržaji, predverbalna/neverbalna iskustva i ‘nesvjesno znanje.’ Kako bi došli do nesvjesnog, Freud smatra kako trebamo raditi dubinsku analizu. U toj dubinskoj analizi

NESVJESNO obuhvaća tri elementa: represirani sadržaji: to su sve one ideje, misli, uspomene i pamćenja koja su represirana odnosno potisnuta iz svijesti u podsvijest i to direktnim dijelovanjem samih psihičkih procesa, nesvjesno znanje: obuhvaća i one informacije koje su nisu prošle kroz našu svijest i koje nisu naučene (veći dio), i predverbalna iskustva: iskustva koja ne možemo verbalizirati.

Filozofija psihoanalize:

Čovjeka kao uglavnom nesvjesnim biće – nasuprot tradicionalnim shvaćanjem čovjeka kao autonomnim, svijesnim bićem sa slobodnom voljom Čovjek je nesvjestan u tom smislu da njegovim mislima i aktivnostima vladaju psihičke energije (instinkti), a on nije svijestan tih utjecaja, već pogrešno smatra da djeluje autonomno Čovjek je zapravo potpuno determinirano biće, dirigirano nesvijesnim impulsima On nije svijestan svojih pravih motiva i pravih razloga svojih motiva i ponašanja Zato je velika zabluda svih ljudi kad sebe identificiraju samo s onim malim svjesnim dijelom svoje ličnosti i smatraju sebe svjesnim, slobodnim stvorenjem

Kako su čovjekove misli i aktivnosti vođene nesvjesnim, on ne može sam istraživati vlastitu prirodu te je potrebna dubinska analiza. Freud navodi osam situacija koje su pogodne za analizu podsvijesti ili nesvijesnog: Šale, pogreške ili propusti, Podaci o tome što pojedinac kod drugih ljudi ne voli, Podaci o životu (prošlosti, djetinstvu) pojedinca, Otpor koji pojedinac pruža pojedinim temama, Slobodne asocijacije - klasična psihoanalitička tehnika, Snovi - kao “kraljevski put” analize, Umjetnička dijela i stvaralašto - kao javni izraz neuroticizma Neurotički simptomi - histerija, tjelesne tegobe, i sl.

Freud je predložio model ličnosti i pripadajuću strukturu:

  • ID (lat. ono) - funkcionira po načelu ugode

  • EGO (lat. ja) - funkcionira po načelu realiteta

  • SUPER EGO (lat. nad ja) - funkcionira po načelu ideala

ID (Ono) Najprimitivnija komponenta ličnosti koja ujedno urođena Tu pripadaju instikti i nagoni Id je izvor i rezervoar cjelokupne psihičke energije Ego i superego se izgrađuju iz ID-a

Id djeluje po načelu ugode, sada i odmah Ne poznaje zakone, inhibiciju i djeluje bez obzira na posljedice Id je izvor svega animalnog, iracionalnog i narcističnog

Što je to ugoda? Smanjivanje napetosti koje nastaje zbog porasta psihičke energije koju izaziva neki nagon. Oslobađanje suviška energije i napetosti mogu se koristiti: refleksne akcije i primarni proces (snovi, autistično mišljenje…).

EGO (Ja) Razvija se iz ID-a tijekom prve godine života Sjedište je intelektualnih funkcija i racionalan je Regulira puteve prema akciji Usklađuje zahtjeve Ida i zahtjeve realnosti i zahtjeve superega On mora biti jak, izdržati tu napetost i očuvati integritet

Superego Razvija se najkasnije (od 3 do 6 godine života) Predstavlja unutarnji reprezentant društvenog morala, normi i svjetonazora Moralni čuvar ličnosti, sudi što je dobro a što je loše Dva dijela superega: savijest i ego-ideal

4.1.2 Teorija psihoseksualnog razvoja

Freud je duboko vjerovao kako je psihološki razvoj čovjeka genetski determiniran te su razvojni stadiji kroz koji čovjek prolazi univerzalni, dakle neovisni od kulture u kojoj se čovjek razvija. Vanjski uvjeti ne mogu promijeniti tijek razvojnih stadija psihičkog razvoja kojeg predlaže Freud a što se naziva nativizam (od lat. nativus što znači prirođen, rođen, urođen). Suprotan pojam nativizmu je empirizam. Nativističko shvaćanje odnosi se na čovjekov tjelesni i psihički razvoj koji je uvjetovan nasljeđem, hereditetom.

U razvoju je prema ovoj teoriji važno koliko dijete dobije ili ne dobije zadovoljstva. Ukoliko je preveliko zadovoljstvo tj. primarno roditelji najviše udovoljavaju djetetu, tada može doći do fiksacije, odnosno dijete ne želi prijeći na slijedeći stupanj razvoja. Suprotno, ukoliko dijete nije primilo dovoljno zadovoljstva, tada će negdje u slijedećim stadijima razvoja doći do regresije na stadij u kojem nije bilo dovoljno zadovoljstva. Stres, anksioznost i napetosti različitog uzroka mogu dovesti do regresije. Fiksacija i kontinuirana privrženost za određeni stadij razvoja dovodi do problematičnog ponašanja.

Psihički razvoj prema Freudu je gotovo u potpunosti determiniran tj. određuje kasniji čovjekov život. Prema tome, prvih šest godina čovjekova razvoja predstavljaju temelj kasnijeg razvoje te sve što se događa u djetinjstvu ima presudan učinak na kasniji razvoj.

Psihički razvoj čovjeka odvija se u pet stadija:

  • I - oralni stadij (0-18mj)

  • II - analni stadij (18mj - 3g)

  • III - falusni stadij (3 - 6g)

  • IV - stadij latencije (6 - 12g)

  • V - genitalni stadij (12 g —)

Prva tri stadija se ujedno nazivaju i predgenitalni stadiji razvoja. Stadiji razvoja prate kretanje tzv. libidalne energije i nagona ida koji je usmjeren na određenu erogenu zonu ovisno o stadiju razvoja. Erogene zone su spojevi kože i sluznice, poput usta, analnog otvora i spolnih organa. Svi podražaji, ovisno o stadiju razvoja usmjereni su na te organe ili područja tijela. U pozadini promjena ponašanja stoje promjene libidalne energije tj. nakupljene napetosti pojedinih nagona koji su urođeni.

Oralni stadij razvoja Svi izvori zadovoljstva kod djeteta u ovom stadiju usmjereni su na stimulaciju usta (sisanje, ljubljenje). Središte libidalne energije su usta. Svi izvori zadovoljstva su preko usta. Ustima među ostalim jedemo te prema Freudu preko usta ostvarujemo socijalne kontakte i u ovom stadiju preko oralne stimulacije stječemo temeljno povjerenje u okolinu. Hranjenje i kontakt s majkom odvijaju se preko usta te će središte djetetova zadovoljstva biti i dojenje. Način ‘odbijanja’ od dojenja može biti izvor nezadovoljstva. Koji su znakovi fiksacije i problema u oralnom stadiju a mogu se očitovati kasnije kroz život: problemi sa prehranom, pesimizam, pušenje, zavist, ovisnost, pasivnost, sumnjičavost

Analni stadij razvoja Primarna erogena zona je analno područje. Libidalna energija je usmjerena prema tom području gdje su u ovom stadiju razvoja svi izvori zadovoljstva i nezadovoljstva. U ovom stadiju nastaje i prvi konflikt s okolinom jer okolina (roditelji) podučavaju djecu ‘odlazak na toalet i higijenu.’ Tu nastaju sukobi s ‘autoritetom.’ Dijete je po prvi put u poziciji - kad ja hoću. Izvori zadovoljstva mogu biti ispuštanje fekalija ili zadržavanje (retencija). Način podučavanja može biti postupan, ali može biti i percipiran od strane djeteta kao nasilan. U ovom stadiju razvoja je iznimno značajan način na koji to roditelji rade. Fiksacija na ispuštanje može dovesti kasnije do neurosnosti a fiksacija na zadržavanje može dovesti do kompulzivnosti, pretjerane samokontrole. Pozitivna iskustva iz ovog stadija kasnije mogu dovesti do zdravih psiholoških osobina poput kompetentnosti, produktivnosti, kreativnosti. Ukoliko su roditelji popustljivi i nije ih briga kada će dijete usvojiti higijenske navike, to može biti predispozicija za razvoj analno agresivne osobnosti koju odlikuje neurednost, rasipnost, destruktivnost. Suprotno, ako su roditelji agresivni i žele na silu, tada će se razviti analno retentivna osobnost koju karakterizira strogoća, rigidnost, obsesivnost.

Falusni stadij razvoja Djeca u falusnom stadiju razvoja, prema Freudu, zainteresirana su za spolne razlike. Primarna erogena zona je spolni organ. U ovom stadiju dolazi do razrješenja temeljnog konflikta kod čovjeka tj. Edipovog kompleksa kod muškaraca i Elektrinog kompleksa kod žena. Libidalna energija smještena je u područje spolnih organa te su svi izvori zadovoljstva u tom području. Kod dječaka odvija se svojevrsna ‘drama’ na nesvjesnoj razini. Objekt sinovljeve ljubavi je majka. Sva pozornost je usmjerena na taj objekt koji je središte utjehe i ljubavi. Prema Freudu on je želi posjedovati u potpunosti ali problem predstavlja otac tj. dominantna figura koja je znatno jača, veća i može nanijeti bol. Otac postaje glavni suparnik i neprijatelj kojeg bi trebalo ukloniti. No, istovremeno se razvija strah jer na neki način na podsvjesnoj razini spoznaje kako je otac jači i javlja se strah od kastracije. Zbog navedenog straha, odustaje od želje za posjedovanjem majke te počinje proces identifikacije sa ocem. Ta vrsta identifikacije u psihoanalizi naziva se identifikacija s agresorom. Proces identifikacije podrazumijeva proces usvajanja mišljenja, vrijednosti, stavova i drugih oblika ponašanja. Sve navedeno dovodi do razvoja Superega koji se sastoji od dva dijela: savjesti i ego-ideala. Na taj način je objašnjen razvoj i rješavanja Edipovog kompleksa kod muškaraca. Kod djevojčica odvijaju se nešto drugačiji procesi. Naravno, kod djevojčica je također objekt obožavanja i sigurno utočište majka. Djevojčice uočavaju kako su različite od muškaraca, htjele bi posjedovati majku i nastaje zavist zbog nedostatka organa. Na nesvjesnoj razini počinju kriviti majku za tu situaciju i razvijaju naklonost prema ocu. S vremenom uočavaju kako treba odustati od te želje te počinje postupna identifikacija s femininim osobinama. Ukoliko u falusnom stadiju dođe do fiksacije to će imati za posljedicu kod muškaraca u obliku pretjerane ambicioznosti, drskosti, bezobzirnosti i dokazivanja muškosti dok će kod žena biti veća sklonost zavođenju i promiskuitetnom ponašanju. Osim navedene identifikacije s agresorom u psihoanalizi postoje i druge vrste identifikacija poput narcističke i identifikacije sa izgubljenim objektom (Florence & Jacob, 2021; Pontalis & LaPlanche, 1996).

Stadij latencije Stadij latencije predstavlja vrijeme od 6 godine života djeteta do ulaska u adolescenciju tj. oko 12. godine. Naziv stadija upravo pokazuje kako je Freud vjerovao kako u to vrijeme dolazi do mirovanja libidalne energije te kako nema erogene zone. Djeca su usmjerena na neseksualne aktivnosti te je to pravo vrijeme za izvanškolske aktivnost, hobi, sport te kognitivne aktivnosti. Ovaj stadij je značajan za uspostavu vršnjačkih odnosa i razvijanju socijalno emocionalne kompetencije.

4.1.3 Određenje i validacija psihoanalitičkog pristupa

Psihoanalitički pristup imao je nevjerojatan utjecaj na Zapadnu civilizaciju 20. stoljeća i to na umjetnost, film, kulturu, psihologiju, psihijatriju, psihoterapiju, politiku i dr. U BBC dokumentarnom filmu The Century of the Self izneseni su mogući dosezi utjecaja psihoanalitičkog pristupa (Curtis, 2002).

Ovo su neka od ograničenja:

-operacionalizacija pojmova

-psihoanaliza počiva na postdiktivnoj teoriji tj. retrospektivnoj metodologiji.

-gdje je znanost i znanstvene metode

-uzorak na kojem je napravljena teorija

-kroskulturalno pristrana

-dugo traje psihoterapeutski postupak pa nije moguće reći što je razlog promjene, vrijeme, neki događaji ili psihoterapeutski postupak

-mnogi pojmovi su bili poznati i prije Freuda, on je bio taj koji je objedinio i publicirao teoriju

-zanemarivanje odgojne dimenzije, okoline i prenaglašavanje invarijatnih, nepromjenjivih stadija i deterministički utjecaj ranog iskustva

-mehanicistički pristup, analogija iz područja medicine, fizike, biologije i kemije… preuzeti su modeli premještanja ‘energije’

-monistički sustav

Karl Popper, kao jedan od istaknutih filozofa znanosti 20. stoljeća, svrstao je psihoanalizu u pseudoznanosti jer je sposobna producirati toliko pojmova, ideja i hipoteza koje nemaju empirijsko uporište (Popper, 2002). Popper je također naglasio kako neke teorije a posebno se to odnosi na Marxa, Freuda i Adlera, imaju nešto zajedničko i to - moć objašnjavanja. Navedeni autori i njihove teorije, sposobne su objasniti praktično sve na što se referiraju ili koje pitanje u nekom polju žele objasniti.

I found that those of my friends who were admirers of Marx, Freud, and Adler, were impressed by a number of points common to these theories, and especially by their apparent explanatory power. These theories appeared to be able to explain practically everything that happened within the fields to which they referred. The study of any of them seemed to have the effect of an intellectual conversion or revelation, opening your eyes to a new truth hidden from those not yet initiated.

Psihoanaliza koja predlaže sveobuhvatnu teoriju psihe, ne zadovoljava kriterije discipline utemeljene na dokazima jer nedostaju dokazi te uz navedeno ima svojevrsnih epistemoloških i filozofskih poteškoća što sve zajedno psihoanalizu koči u kontekstu psihijatrije 21. stoljeća (Fonagy, 2003). This attitude shift would be characterized by several components: a) The evidence base of psychoanalysis should be strengthened by adopting additional data-gathering methods that are now widely available in biological and social science. New evidence may assist psychoanalysts in resolving theoretical differences, a feat which the current database of predominantly anecdotal clinical accounts have not been capable of achieving. b) The logic of psychoanalytic discourse would need to change from its overdependence on rhetoric and global constructs to using specific constructs that allow for cumulative data-gathering. c) Flaws in psychoanalytic scientific reasoning, such as failures to consider alternative accounts for observations (beyond that favored by the author), should be overcome and in particular, the issue of genetic and social influence should be approached with increased sophistication. d) The isolation of psychoanalysis should be replaced by active collaboration with other mental health disciplines.

Poseban nedostatak ovog pristupa je s gledišta znanstvene metodologije. Naime, nedostaje pravih prije/poslije nacrta istraživanja koji bi imali i usporedbe s kontrolnom skupinom.

Zanimljivo, neki psihoanalitičari razočarani psihoanalizom, razvili su druge psihoterapeutske pravce, kao što je Aaron Temkin Beck (1921-2021) koji je razvio kognitivno bihevioralnu terepaiju (CBT - Cognitive Behavioral Therapy). Na Sveučilištu Pennsylvania utječe na Martina Seligmana koji je predložio izmjenu cognitivne dimenzije naučene bespomoćnosti.

S druge pak strane, novija kretanja u pokušaju prilagođavanja psihoanalize otišla su u smjeru spajanja sa neuroznanosti tj. razvojem neuropsihoanalize (Panksepp & Solms, 2012).Osnovna ideja ovog pristupa je istraživanje tj. povezivanje psihoanalitičkih konstrukata s promjenama tijekom snimanja moždanih procesa.

4.2 Biheviorizam

Biheviorizam: A science of behavior is possible (Baum, 2017). Bihevioristi smatraju kako je bihevioralna analiza znanost ali uključuje i filozofiju znanosti o ponašanju. U drugoj polovici 19. stoljeća, psihologija kreće u odvajanje od filozofije te se više veže uz definiciju znanosti o umu (science of mind). Mind ili um je nešto ‘dohvatljivije’ za znanstvena istraživanja od izvornika, tj. prijevoda riječi psyche što je ništa drugo već - duša. Osim temeljnog pojma, bihevioriste posebno smeta i dominantna metoda toga vremena a to je introspekcija.

Jedan od začetnika biheviorizma John Broadus Watson (1878-1958) bio je posebno kritičan prema korištenju introspekcije i 1913 objavljuje poznati Behaviourist manifesto iz kojega su jasne poruke:

  1. Psihologija mora biti objektivna znanost, lišena svega subjektivnoga. Na taj način, psihologija jest znanost o ponašanju ‘science of behaviour’ i nije nikako znanost o mentalnom (science of mental life). Watson se ujedno zalagao za izbacivanjem pojma duše iz definicije psihologije.
  2. Cilj kojim treba težiti psihologija jest kontrola i predikcija ponašanja a nikako opisivanje misli i mentalnih stanja.
  3. Nema nikakve kvalitativne, fundamentalne razlike između čovjeka i drugih bića jer su ljudi evoluirali od mnogo jednostavnijih bića. Na taj način, čovjek ima samo složenije oblike ponašanja. Ponašanje postaje središte istraživanja a ne svijest i misli.

Prema tome, Watson je smatrao bezvrijednom introspekciju kao metodu istraživanja čovjeka. Drugo, što je jasno iz izloženoga, zalagao se za opservaciju isključivo ponašanja (behavior) a ne sadržaja svijesti (consciousness).

U vrijeme prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, dvije različite struje (objektivna psihologija i komparativna psihologija) pokušavaju u što većoj mjeri objektivizirati psihologiju i svrstati je među znanostima. Među poznate objektivne psihologe svakako spadaju F. C. Donders (1818-1889) koji je mjereći s astronomima tranziciju planeta uočio postojanje osobne jednadžbe, zatim Gustav Fechner (1801-1887) koji je bio poznati začetnik psihofizike, Hermann Ebbinghaus (1850-1909) koji se bavio objektivizacijom učenja i pamćenja i I.P. Pavlov (1849-1936) koji je radio eksperimente u području klasičnog kondicioniranja. U komparativne psihologe među ostalima pripadaju Darwin i Watson koji je ujedno i začetnik klasičnog biheviorizma.

Biheviorističke koncepcije i poimanje čovjeka počivaju na eksperimentalnim i teorijskim pristupima učenja. Ovaj pristup je radikalni zaokret u odnosu na druge pristupe 20. stoljeća a prvenstveno sagledava čovjeka kao biološku datost koja rođenjem nije ništa drugo već prazna ploča (tabula rasa). Sve je u učenju koje kao pojam trebamo prihvatiti u širem kontekstu.

Poimanje čovjeka kao prazne ploče među ostalima pripisuje se Johnu Locku (Locke, 1690)1 koji je bio glavni predstavnik britanskog empirizma. Čovjekova duša je po rođenju prazna ploča. Pojam tabula rasa je važan u kontekstu rasprave o važnosti utjecaja nasljeđa ili odgoja.

Biheviorizam kao doktrina potvrđuje se ovim trima postavkama (Graham, 2005):

  • Psihologija je znanost o ponašanju (behavior). Psihologija nije znanost o umu (mind) - ili bilo čemu što je različito od ponašanja.

  • Ponašanje se može objasniti bez znanja i pozivanja na mentalne procese ili bilo koje druge psihološke procese. Uzroci ponašanja su vanjski, okolinski a ne nutarnji (um u glavi)

  • Teorije razvoja u razvojnoj psihologiji trebaju se prilagoditi biheviorizmu i bilo koji pojmovi koji su nejasni zamijeniti s elementima biheviorizma.

Biheviorizam odbacuje svaku vrstu introspekcije i doživljaja. Biheviorizam tumači čovjeka kao receptivno biće, biće koje prima podražaje i odgovara (ponašanjem, behaviour). Čovjek je određen, determiniran podražajima iz okoline i može se s istim objasniti. Predstavnici biheviorizma pretpostavljaju postojanje objektivne psihologije. Sve što nije provjerljivo, dostupno empirijskom pristupu je bezvrijednost i bez značaja. Bihevioristi teže uspostavljanju općih zakonitosti ljudskog ponašanja koji bi trebali imati visoki stupanj uopćavanja.

Opći model biheviorizma je:

shematski prikaz biheviorizma S-R

4.2.1 Klasično kondicioniranje

Klasično kondicioniranje - postupak učenja kojim neki neutralni podražaj procesom uparivanja (učenja veze) s bezuvjetovanim podražajem postaje uvjetovani podražaj koji izaziva reakciju (uvjetovanu) koja je prirodno i bezuvjetovano bila i jest vezana uz bezuvjetovani podražaj.

U razumijevanju klasičnog kondicioniranja potrebno je operacionalizirati i razumjeti ključne pojmove;

  • neutralni podražaj - je svaki onaj podražaj koji prirodno, svojstveno organizmu, bez prethodnog učenja ne potiče ili ne izaziva reakciju (ponašanje)

  • bezuvjetovani podražaj - je svaki onaj podražaj koji prirodno, svojstveno organizmu, izaziva određenu vrstu rekacije, ponašanja (npr. refleksne reakcije, ponašanja vezana uz određene nagone)

  • bezuvjetovani odgovor ili reakcija (ponašanje, behaviuor) - svako ponašanje koje se pojavljuje uvijek kada se pojavi i bezuvjetovani podražaj. Takvi oblici ponašanja često izgledaju kao automatske reakcije koje na određeni način nisu pod svjesnom kontrolom.

  • uvjetovani podražaj - predstavlja svaki onaj podražaj koji je posredstvom kondicioniranja (procesa učenja) preuzima svojstva i mogućnosti bezuvjetovanog podražaja tj. kako je uparivan s bezuvjetovanim podražajem počinje izazivati uvjetovane reakcije ili ponašanje.

  • uvjetovani odgovor ili reakcija (ponašanje, behaviour) - svaka ona vrsta ponašanja ili odgovora na uvjetovani podražaj koji je već procesom uparivanja, kondicioniranja s bezuvjetovanim podražajem, počeo izazivati reakcije ili ponašanje (uvjetovana reakcija) koje su slične bezuvjetovanim reakcijama.

Fenomeni, procesi i pojmovi vezani uz proces i posljedice učenja klasičnog kondicioniranja:

  • uvjetovanje, postupno stjecanje u procesu učenja. Kondicioniranje se ne događa odmah, trenutno, već je potreban određeni broj ponavljanja tj. uparivanja bezuvjetovanog i neutralnog podražaja kako bi neutralni podražaj postao uvjetovani.

  • diskriminacija - u različitim eksperimentima, prvo na životinjama, zatim kod ljudi pokazan je efekt diskriminacije (razlikovanja) podražaja. To je svojevrstan suprotan proces generalizacije. Fenomen diskriminacije je učenje kondicioniranjem razlikovanja koji su podražaji povezani s bezuvjetovanim podražajem a koji nisu. Eksperimente s diskriminacijom proveo je još Pavlov kada je htio naučiti pse razlikovati krug od elipse. Postupnim smanjivanjem razlike imeđu kruga i elipse dogodila se točka u kojoj su psi teško razlikovali krug od elipse te su se pojavile promjene u ponašanju poput lajanja, režanja, neobičnog kretanja te je sve upućivalo na neurotsko ponašanje. Ovakva promjena inducirana eksperimentalno naziva se eksperimentalna neuroza te su postavljeni temelji konfliktne teorije neuroze. Srž teorije je konflikt između tendencije reagiranja ili nereagiranja koji se očituje navedenim promjenama u ponašanju.

  • generalizacija - ili uopćavanje jest fenoemen reagiranja na podražaje koji su slični podražaju koji je naučen metodom kondicioniranja. Dakle, podražaji koji su sličniji uvjetovanom podražaju izazivaju uvjetovanu reakciju a kao takvi nisu sudjelovali u procesu učenja.

  • gašenje - fenomen gašenja pojavljuje se ako pri ponovljenom izlaganju uvjetovanog podražaja izostaje bezuvjetovani podražaj. Takvim ponavljanjem postupno se gasi odnos između uvjetovanog i bezuvjetovanog podražaja i reakcija (ponašanje) postupno slabi i nestaje.

  • uvjetovanje višeg reda - uparivanjem neutralnog podražaja s uvjetovanim podražajem predstavlja uvjetovanje višeg reda jer tako neutralni podražaj postaje uvjetovani podražaj prvog ili višeg reda.

4.2.2 Instrumentalno, operantno kondicioniranje

Instrumentalno, operantno kondicioniranje (Skinner, B.F., 1904-1990): ljudsko ponašanje je pod kontrolom posljedica ponašanja i nije ga moguće objasniti jednostavnim klasičnim kondicioniranjem. Sinner je postao poznat objavom knjige pod naslovom The behavior of Organisms koju je 1938 objavila izdavačka kuća Century Psychology Series. U toj knjizi se detaljno objašnjavaju elementi eksperimentalne analize ponašanja (EAB) tj. bihevioralne analize. Nakon toga objavljuje niz drugih djela od kojih je najveći uspjeh postigao objavom Beyond Freedom and Dignity i to 1971. godine.

Osnovne postavke Skinner je počeo graditi na tvrdnji kako čovjekovo ponašanje samo izgleda slobodno. Čovjekovo ponašanje je determinirano posljedicama ponašanja i samo može ‘izgledati’ slobodno. Tu nastaju dva pojma: operantno i instrumentalno ponašanje. Operantno znači kako čovjek istražuje okolinu i ‘slobodno operira’ ali je u osnovi mijenja. Istovremeno, čovjekovo ponašanje prema Skinneru je poprilično instrumentalno tj. ono je samo instrument za dolazak do cilja. To će u svojoj teoriji operacionalizirati kao potkrepljenje.

Uvjetovanje i diskriminacijsko učenje su pod kontrolom posljedica ponašanja. Posljedice povećavaju vjerojatnost pojavljivanja nekog ponašanja. To je u osnovi i radna definicija potkrepljenja - posljedice koje povećavaju vjerojatnost pojavljivanja nekog ponašanja. Suprotno, ona ponašanja tj. posljedice koje smanjuju vjerojatnost pojavljivanja ponašanja nazivaju se kazne.

Odnos između ponašanja i potkrepljenja može se razmatrati i u terminima vjerojatnosti. Potkrepljivač je svaki onaj događaj koji povećava vjerojatnost pojave nekog oblika ponašanja. Prema Skinneru, čovjek nastoji izbjeći kaznu i povećati vjerojatnost pojave potkrepljenja. Čovjek teži uspostavi ugodnog stanja a izbjegavati neugodno stanje.

Ponašanje kod ljudi rezultat je različite varijabilnosti: prirodne selekcije i selekcije koja nastaje posljedicama ponašanja.

Skinner razlikuje primarne i sekundarne potkrepljivače. Primarni potkrepljivači su svi oni koji su vezani uz neposredno stanje organizma. Fiziološka stanja organizma povećavaju ili smanjuju vjerojatnost pojave instrumentalnog ponašanja. Ovi potkrepljivači imaju najveću snagu u trenutcima deficita te kao takvi imaju ograničenje jer isključivo su vezani uz trenutno stanje ogranizma. Primjeri primarnog potkrepljivača su kisik, voda, hrana i sl.

Utjecajem učenja i kulture, nastaju sekundarni potkrepljivači. U početku, sekundarni potkrepljivači su neutralni, nemaju nikakav značaj za organizam. Neutralni potrepljivači po svojoj prirodi nemaju nikakav utjecaj na fiziološko stanje organizma. Oni tek procesom učenja postaju važni. Procesom uparivanja s primarnim potkrepljivačima, sekundarni potkrepljivači dobivaju svojstva nagrade. Najmoćniji primjer sekundarnog potkrepljivača jest novac.

Pojmovi vezani uz instrumentalno kondicioniranje:

  • habituacija

  • operantno uvjetovanje

  • diskriminacijsko učenje

  • potkrepljenje i kazna

  • pozitivna i negativna kazna

  • pozitivno i negativno potkrepljenje

  • raspored potkrepljenja

Pri kontroli i učinkovitosti operantnog uvjetovanja snažnu ulogu ima raspored potkrepljenja o čemu će ovisiti proces učenja i zadržavanja naučenog.

Ključnu ulogu u ponašanju ima način raspodjele potkrepljenja. Prema tome, Skinner razlikuje pravilan i nepravilan raspored potkrepljenja koji može poprimiti frekvencijski i vremenski raspored. Frekvencijski pravilan podrazumijeva potkrepljenje nakon svakog ili svako drugo ponašanja ili nekog omjera koji je pravilan. Frekvencijski nepravilan znači kako potkrepljenje može doći nakon prvog ponašanja te nakon toga nije moguće predvidjeti koliko puta treba ponoviti ponašanje kako bi se dogodilo potkrepljenje.

Vremenski raspored potkrepljenja je općenito manje učnikovit nego frekvencijski. Vremenski pravilan znači kako treba protječi određeno vrijeme do potkrepljenja neovisno o ponašanju. Vremenski nepravilno znači kako je interval između potkrepljenja varijabilan i nepredvidiv.

Eksperimenti su pokazali kako je za brzo usvajanje ponašanja učinkovito pravilan raspored potkrepljenja. No, kako bi ponašanje bilo trajnije, tada je značajno učinkovitiji nepravilan raspored potkrepljenja. Ponašanja koja se usvoje nepravilnim rasporedom potkrepljenja teška su za gašenje. Ovom vrstom potkrepljenja mogu se objasniti ovisnička ponašanja.

4.3 Socijalno kognitivna teorija

A. Bandura je jedan od najutjecajnijih psihologa 20. stoljeća te se prema časopisu General Psychology nalazi na četvrtom mjestu nakon Skinnera, Freuda i Piageta. New York Times je objavio 29. srpnja 2021 kako je u 95. godini života u Stanfordu, Kalifornija preminuo poznati istraživač agresivnosti kod djece (Goode, 2021). Stanford University je također objavio vijest o njegovoj smrti ističući važnost njegovog doprinosa u objašnjavanju agresivnog ponašanja kod djece (Maccormick, n.d.). Tako je, još 1961. objavio eksperiment, nakon toga, na poznatoj lutki Bobo Doll gdje je pokazano kako djeca usvajaju agresivne oblike ponašanja i to promatrajući ponašanje odraslih osoba tj. modela.

Socijalno kognitivna teorija (SCT - Social Cognitive Theory) publicirana je od 1960. godine prošlog stoljeća kao teorija koja zagovara interakciju osobe, okoline i ponašanja. Ovaj pristup daje na važnosti i povijest pojedinca jer prijašnja ponašanja određuju očekivanja koja su važni dio ovog pristupa.

Socijalno kognitivna teorija usmjerena je na procese učenja koji se događaju u socijalnom kontekstu. Ljudi uče jedan od drugoga na način observacijskog učenja, modeliranja, imitacije i inhibicije. Za razliku od procesa učenja pomoću klasičnog i instrumentalnog kondicioniranja, socijalno kognitivno učenje usmjereno je na dvije varijable; 1. opažanje ponašanja druge osobe (model) 2. opažanje posljedica takvog ponašanja.

Ovdje pojam opažanje, odnosi se na kognitivni proces koji se odvija na simboličkom planu te je učenje koje se odvija bez metode vlastite kože. Prema tome, karakteristike ovog učenja su: a) bez ‘metode vlastite kože,’ bez vlastitih pokušaja b) nema direktnog potkrijepljenja ili kažnjavanja c) učenje nije pod utjecajem direktnog potkrepljenja tj. sve se odvija na simboličkom, kognitivnom planu.

Posljedice učenja po modelu su imitacija ili inhibicija. Kako se učenje odvija u socijalnom kontekstu posredstvom kognicije, teorija se s pravom naziva socijalno kognitivna teorija učenja. U vrijeme nastajanja ona se također može sagledavati kao teorija ‘tranzicije’ iz vremena prevladavanja klasičnih postavki biheviorizma u vrijeme dominacije kognitivnih teorija učenja.

Onaj koji uči je svojevrsni promatrač čije učenje je omogućeno u osnovi postojanjem modela. Kada je model nagrađen, ta vrsta potkrepljenja naziva se i vikarijsko potkrepljenje ili možemo nazvati i ‘zamjensko’ potkrepljenje jer onaj koji uči nije direktno potkrijepljen.

Poticanje ili pospješivanje učenja kao i kažnjavanje ima indirektan učinak na učenje opažača. Osim navedenog, značajnu ulogu u procesu učenja imaju očekivanja.

Čimbenici koji su važni u razumijevanju socijalno kognitivnog učenja:

  1. učenje bez sudjelovanja posredovano je i karakteristikama modela (fizički izgled, osobine ličnosti, temperament, socijalna važnost među vršnjacima ili u društvu). Dijete ili odrasla osoba oponašati će model kojeg čini privlačnim ili poželjnim prema prethodno navedenim karakteristikama modela. Može biti sličnost sa nekom osobom koju opažač smatra privlačnom ili prema modelu socijalne zavisti - poželjnom.

  2. recipročni determinizam - recipročni i dinamični odnos osobe, okoline i ponašanja. Osoba sa svojom povijesti naučenih oblika ponašanja. Okolina prema Banduri je socijalni kontekst. Ponašanje predstavlja usmjerenost pojedinca prema ciljevima, što je u kontekstu biheviorizma ključna komponenta.

  3. stupanj pobuđenosti -

  4. očekivanja - anticipiranje posljedica nekog ponašanja. Očekivanja su uglavnom razvijena iz prethodnih iskustava.

  5. samoefikasnost kao varijabla koja ima značajan doprinos u socijalno kognitivnom učenju. Samoefikasnost je u osnovi vjerovanje osobe u vlastite kapacitete za izvođenje određenog ponašanja.

  6. samoregulacija - bihevioralne sposobnosti/kapacitet - osoba treba znati što i kako napraviti. Esencijalna znanja i vještine.

  7. poticanje (unutarnje i vanjsko) - promicanje poticaja i nagrada koje zajedno potiču promjenu ponašanja.

  8. observacijsko učenje - uočavanja uspješnog oblika ponašanja kod modela.

4.3.1 Validacija socijalno kognitivne teorije učenja

Socijalno kognitivna teorija ima i određenih ograničenja.

  1. teorija je uglavnom usmjerena na proces učenja te na neki način ne uključuje biološke i neuroznanstvene komponente (npr. hormoni, neurotransmiteri i sl.)

  2. teorija pretpostavlja kako promjene okolini automatski pretpostavljaju promjene unutar osobe.

  3. na određeni način emocije i motivacija su u drugom planu. To posebno dolazi do izražaja ako imamo ispred sebe osobu koja ima nakupljena prethodna iskustva iz prošlosti a koja upravo imaju emocionalni i motivacijski značaj.

4.4 Kognitivne teorije

Kognitivne teorije doživljavaju svoju revoluciju 1950-tih godina prošlog stoljeća. Tijekom Drugog svjetskog rata i u prvoj polovici 20. stoljeća, bihevioristi su imali ‘problem’ sa pojmom kognicija jer podrazumijeva internalne procese koji se kao takvi ne uklapaju u temeljne postulate biheviorizma.

4.4.1 Zakon efekta i latentno učenje

Thorndike zakon efekta

Tolman - latentno učenje Latentno učenje je ona vrsta učenja koja nije vidljiva u ponašanju za vrijeme učenja ali se pod određenim motivacijskim čimbenicima manifestira u kasnijim oblicima ponašanja. Tolman i Hoznik su 1930 izveli eksperiment sa miševima u labirintu. Tolman je ujedno autor pojma kognitivne mape.

Jensen Jensen (2006) upozorava na problem interpretacije latentnog učenja u poznatim udžbenicima iz psihologije 20. stoljeća.

4.4.2 Teorija kognitivnog razvoja (J.Piaget)

Temeljne postavke teorije: Teorija J. Piageta (1896-1980) potaknuta je iz dva smjera: filozofije i biologije Genetička epistemologija: razvoj spoznaje kod djece Dječje ponašanje je odraz strukture i organizacije njihova znanja i inteligencije Biološka naobrazba navela ga je da pridaje važnost maturacijskim procesima te iz toga vidi inteligenciju kao organizaciju, budući da se znanje integrira u kognitivne strukture

Inteligencija je proces – ne nešto što dijete IMA, već nešto što dijete ČINI, IZGRAĐUJE.

Razvoj se opisuje pomoću:

Urođenih funkcija Kognitivnih struktura

Urođene funkcije (tri procesa);

I. ORGANIZACIJA - prirodna tendencija da se naše kognitivne shemate integriraju (organiziraju) u sve složenije konzistentne kognitivne strukture.

  1. ADAPTACIJA - učinkovita prilagodba okolinskim uvjetima. Prema Piagetu inteligencija je čovjeku glavno sredstvo za prilagodbu pomoću dva komplementarna procesa: asimilacija i akomodacija asimilacija = Interpretacija novih iskustava na osnovi postojećih spoznajnih struktura (postojećeg znanja), tj. prilagodba okoline postojećim kognitivnim shemama s ciljem njenog razumijevanja akomodacija = Prilagodba, usklađivanje, kognitivne sheme nekom novom iskustvu ili aspektu okoline (najčešći oblijk je imitacija).

  2. EKVILIBRACIJA - samoregulirajući proces uspostavljanja ravnoteže između kognitivnih struktura i okoline kao i između različitih struktura. Ekvilibracija je pokretač kognitivnog razvoja: kognitivni sustav uvijek teži postizanju i održanju stanja ravnoteže: odlika prilagođenog ponašanja. Neravnoteža ili disekvilibrij nastaje kada postoji nesklad između znanja i iskustva, tj. radi se o kognitivnom sukobu. Ekvilibracija je odgovorna za organizaciju razvoja Ekvilibracija objašnjava smjer razvoja: Razvoj se uvijek odvija u uzlaznom smjeru, tj. organizam postaje funkcionalno sve efikasniji.

Kognitivne strukture/kognitivne sheme: To su osnovni strukturni elementi inteligencije tj. mentalne strukture koje ljudi konstruiraju da bi pomoću njih reprezentirali, organizirali i interpretirali svoja iskustva, te na njih mogli reagirati Tri su vrste kognitivnih shema: bihevioralne, simboličke i operacione

Bihevioralne kognitivne sheme

od 1. - 1,5. god: BIHEVIORALNE (senzomotorne) = Uvježbani i uopćeni sklopovi ponašanja pomoću kojih dijete djeluje i razaznaje svijet oko sebe. Razvijaju se iz refleksa (npr. “shema sisanja,” “shema hvatanja”). Bihevioralne sheme nastaju kroz fizička ponašanja koja djeca vrše nad objektima (gledanje, hvatanje, baca-nje). NE postoji mentalna reprezentacija svijeta, već se stvari predstavljaju kroz ponašanje koje se na njima vrši (npr. bočicu dijete ne može mentalno reprezentirati, već je predstavlja kao sklop koji se siše).

Simboličke kognitivne sheme

od 2. - 6. god: SIMBOLIČKE SHEME = mentalno predstavljanje iskustva korištenjem oznaka koje ih zamjenjuju. Sposobnost odgođene imitacije. Objekti se zamjenjuju riječima. Javlja se početkom 2. godine.

Operacione kognitivne sheme

od 7. god na dalje: OPERACIONE = Radi se o internaliziranim akcijama nad objektima svojih misli (manipulacija i transformacija informacija). Moguće su operacije reverzibilnosti (npr. sastavljanja komadića razbijene vaze).

Formalne kognitivne sheme

Pokretači kognitivnog razvoja

  1. Biološko sazrijevanje (maturacija): Sa čisto biološkom maturacijom “materijal,” tj. ljudski organizam postiže sve više stupnjeve zrelosti i time postaju mogući viši procesi učenja i razvoja. Istovremeno djetetova trenutačna maturacijska razina postavlja gornji limit razvoja.
  2. Iskustvo: Piaget također naglašava iskustvo djeteta sa okolinom pri čemu razlikuje dvije vrste iskustva: a) fizičko (sa neživim objektima i b) socijalno (interakcija sa drugim ljudima i životinjama).
  3. Samoaktivnost djeteta: Dijete je aktivni sudionik svoga razvoja. Ta aktivnost se prvenstveno očituje u procesima asimilacije i akomodacije.
  4. Ekvilibracija: je samoregulacija uspostavljanja ekvilibrija, tj. ravnoteže. Ekvilibracija ima tri funkcije: a) predstavlja pokretač razvoja, b) njegov je glavni organizator i c) osigurava uzlazni smjer razvoja.

Konkretne operacije (7-12g) Razvijaju se operacione kognitivne sheme Obavljaju se kognitivne akcije nad objektima (logičke manipulacije i transformacije simbola) Kognicija je ograničena na konkretni materijal ! Decentracija u mišljenju omogućava sustavnost i logičnost mišljenja

Postignuća stadija konkretnih operacija: Logika klasa (zadatci pripadanja objekata) Logika relacija (zadaci serijacije) Logički principi tranzitivnosti (a<b, b<c, onda je c>a) Principi konzervacije

Formalne operacije (od 12g –)

Prevladava se ograničenje PKO (konkretnost objekata) U ovom periodu javlja se logičko mišljenje na apstraktnim objektima Operacije višeg reda Mišljenje je hipotetski – deduktivno Mišljenje je ovisno o sadržaju: kultura + obrazovanost + situacija

Stadiji formalnih operacija: A: 11-15 g.: postavljanje hipoteza B: 15 na dalje: testiranje hipoteza Oko 50% ljudi postigne stadij formalnih operacija i to oko 25% normalnog IQ i oko 75% visokog IQ Konačno, period formalnih operacija se postiže: progresivnom decentracijom i nepromjenjivosti.

Kognicija (mišljenje) i igra:

Senzomotorni stadij (0-2) – igre upravljanja Preoperativni stadij (2-7) – simbolička igra (transformacija sebe ili nekog objekta u nešto drugo) Faza konkretnih operacija (7 – 11) – igra s pravilima Faza formalnih operacija (12—-) Igra kao adaptivna aktivnost sadrži akomodaciju i asimilaciju U početku je prisutna više asimilacija sve do kraja preoperativne faza, a kasnije s imitacijom raste udio akomodacije

Kognicija i jezik: Djetetovo razumijevanje jezika prelazi sposobnost njegove upotrebe Dijete može korektno upotrijebiti riječi iako ne može shvatiti njeno značenje Dijete može znati što želi reći ali ne može naći pravu riječ

Mišljenje je moguće bez jezika, no autori se međusobno jako razlikuju u odnosu kognicije i jezika

Validacija Piagetove teorije: Jako je utjecao na obrazovanje (i danas se neki aspekti koriste) Ipak je jako utjecao na znanost (potaknuo je veliki broj istraživanja) No, uzorci djece nisu bili reprezentativni! Posebno se bavio neočekivanim odgovorima želeći otkriti procese koji su potakli krive odgovore. Smatrao je da pogrešni odgovori bolje ukazuju na kako oni misle nego ispravni odgovori. Piaget se nije bavio količinom (koliko?), već procesom (kako?) mišljenja. Pokazano je da teorija nije univerzalna (kulturalno neovisna) Zanemario je utjecaj okoline Ipak je podcijenio djetetov razvoj u pojedinim stadijima (načelo brojenja: djeca već u predškolskoj dobi rješavaju zadatke i načela brojenja) Prema Piagetu jezik predstavlja refleksiju nivoa kognitivnog razvoja Neki pojmovi nisu znanstveno, operaciono definirani Teorija diskontinuiteta i stadija je upitna: istraživanja pokazuju vodoravnu raslojenost Određeni stadiji ne odvijaju se pod utjecajem maturacije

4.4.3 Socijalno kulturalna teorija (Vygotsky)

Lev Semyonovich Vygotsky (Лев Семёнович Выго́тск4) bio je Sovjetski psiholog prvenstveno usmjeren u istraživanje razvoja kod djece s posebnim naglaskom na odnos između jezika i mišljenja. Rođen je 1896. u gradu Orša, smještenom na području Bjelorusije, iz obitelji srednje klase kojem je otac bio ruski židov i bankar. Jedan od njegovih značajnijih studenata bio je Alexander Luria. Bio je nadahnut filozofijom Spinoze (1632-1677).

Osnovna razlika u odnosu na Piageta je izvor govora. Mišljenje i jezik započinju kao odvojene i neovisne aktivnosti. Kod veoma male djece (0-2 g.) mišljenje prethodi jeziku (pre-verbalna, senzo-motorna faza/inteligencija) Jezik je odvojen od mišljenja (dječji plač ima socijalnu ulogu) U periodu nakon 2 g. pre-lingvističko mišljenje (akcije, percepcije) i pre-intelektualni jezik (plakanje, gukanje..) se SUSREĆU / SPAJAJU i formiraju verbalno mišljenje i racionalni govor.

U periodu 2 - 7 g. jezik postiže dvije funkcije: unutarnju => nadgledanje i usmjeravanje unutarnjeg mišljenja vanjsku => komunicirajući vlastito mišljenje prema drugima Dijete ne može te dvije funkcije razlikovati: EGOCENTRIČAN GOVOR (djetetov govor na glas o svojim planovima i akcijama).

U 7 g. (kada počinje operativno mišljenje) javlja se podjela između jezika u funkciji komunikacije i unutarnjeg govora (verbalnog mišljenja). Piaget je tvrdio da je egocentrični govor vođenje komentara o svom ponašanju koji se u 7 g. zamjenjuje sa socijalnim govorom. Vygotsky je tvrdio da egocentrični govor nema funkciju verbalizacije aktivnosti djeteta i da NE prestaje u 7.g. Već predstavlja daljnji razvoj unutarnjeg govora. Egocentričan i unutarnji govor su ELIPTIČNI (nekompletni tj. bave se značenjem prije nego izražavanjem).

Svaki govor je SOCIJALNE PRIRODE, rezultat ljudske komunikacije. Naša sposobnost mišljenja samih sa sobom ili sa drugima je rezultat SOCIJALNOG PROCESA. Od rođenja dijete je socijalno biće i nije sposobno za samostalno funkcioniranje. Inteligencija se razvija u ljudskoj interakciji. U tom procesu su važna dva pojma: INTERNALIZACIJA i KONVERGENCIJA.

INTERNALIZACIJA predstavlja unutarnju rekonstrukciju vanjskih operacija. Razvoj predstavlja transformacija interpersonalnih u intrapersonalne procese. Vygotsky ukazuje na fenomen KONVERGENCIJE govora i praktične aktivnosti. Ne prihvaća neovisnost razvoja govora od dječje izgradnje praktične aktivnosti (“upotreba znaka” nasuprot “upotreba predmeta”), U intelektualnom razvoju značajni trenutak predstavlja kada neovisne linije: razvoj praktične i apstraktne inteligencije počinju KONVERGIRATI.

Temelj spoznajnog razvoja jeste učenje sustava simbola koji djetetu omogućavaju rekonstrukciju značenja pojava iz njegove okoline korak – prepoznavanje značenja korak – razvoj misaonih struktura i pokušaj upravljanja okolinom korak – samostalna upotreba simbola pri prosuđivanju, zaključivanju i rješavanju problema (korištenje unutrašnjeg govora)

PODRUČJE PRIBLIŽNOG RAZVOJA pokriva raspon između dvije razine funkcioniranja: - donja granica – samostalno izvođenje zadatka - gornja granica – ne može samostalno izvoditi zadatak, ali može UZ POMOĆ odrasle osobe

Znanja i vještine - ispod područja približnog razvoja - dijete već ima ili ih može samostalno svladati - iznad područja približnog razvoja – dijete ne može svladati niti uz pomoć druge osobe

4.5 Socijalno kulturalne teorije

References

Baum, W. M. (2017). Understanding behaviorism: Behavior, culture, and evolution (3rd ed.). Wiley-Blackwell.
Curtis, A. (2002). The century of the self. http://topdocumentaryfilms.com/the-century-of-the-self/
Florence, J., & Jacob, A. (2021). Identification in Psychoanalysis: A Comprehensive Introduction. Routledge.
Fonagy, P. (2003). Psychoanalysis today. World Psychiatry, 2(2), 73–80. https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC1525087/
Goode, E. (2021). Albert Bandura, Leading Psychologist of Aggression, Dies at 95. The New York Times. https://www.nytimes.com/2021/07/29/science/albert-bandura-dead.html
Graham, G. (2005). Behaviourism. In E. N. Zalta (Ed.), The Stanford encyclopedia of philosophy (Fall 2007 ed.). http://plato.stanford.edu/entries/behaviourism/
Jensen, R. (2006). Behaviorism, latent learning, and cognitive maps: Needed revisions in introductory psychology textbooks. The Behavior Analyst, 29(2), 187–209. https://doi.org/10.1007/bf03392130
Larsen, R. J., & Buss, D. M. (2008). Psihologija ličnosti. Naklada Slap.
Locke, J. (1690). An essay concerning humane understanding. Thomas Bassett.
Luria, A. R. (1977). Psychoanalysis as a System of Monistic Psychology. Soviet Psychology, 16(2), 7–45. https://doi.org/10.2753/RPO1061-040516027
Maccormick, H. A. (n.d.). Psychology Professor Albert Bandura dead at 95 Stanford News. Retrieved December 1, 2021, from https://news.stanford.edu/2021/07/30/psychology-professor-albert-bandura-dead-95/
Norcross, J. C., Vandenbos, G. R., & Freedheim, D. K. (2010). History of Psychotherapy: Continuity and Change (2nd ed.). Amer Psychological Assn. http://gen.lib.rus.ec/book/index.php?md5=70787fa69e438ca93e5c63f5c7efa4c7
Panksepp, J., & Solms, M. (2012). What is neuropsychoanalysis? Clinically relevant studies of the minded brain. Trends in Cognitive Sciences, 16(1), 6–8. https://doi.org/10.1016/j.tics.2011.11.005
Paris, J. (2017). Is Psychoanalysis Still Relevant to Psychiatry? Canadian Journal of Psychiatry. Revue Canadienne de Psychiatrie, 62(5), 308–312. https://doi.org/10.1177/0706743717692306
Paris, J. (2005). The Fall of An Icon: Psychoanalysis and Academic Psychiatry (1st ed.). University of Toronto Press, Scholarly Publishing Division.
Pervin, L. A., Cervone, D., & John, O. P. (2008). Psihologija ličnosti: Teorije i istraživanja. Školska knjiga.
Pontalis, J.-B., & LaPlanche, J. (1996). The Language of Psychoanalysis. Karnac Books.
Popper, K. (2002). Conjectures and Refutations: The Growth of Scientific Knowledge (Routledge Classics) (2nd ed.). Routledge. http://gen.lib.rus.ec/book/index.php?md5=25b2a5ea15a32c7557d54a9f2d68b6e7

  1. John Locke (1632-1704)↩︎