Poglavlje 3 Teorijski pravci

Istraživanje čovjekova razvoja je znanstveno, interdisciplinarno i primijenjeno područje.

Razvojna psihologija je psihološka disciplina koja istražuje psihički razvoj čovjeka od početka njegovog života (začeća) pa do kraja života (smrti) (Furlan, 1985).

Grana psihologije posvećena istraživanju promjena u ponašanju i sposobnostima tijekom razvoja (Vasta, 2001).

Ciljevi razvojne psihologije:

• Opisivanje (deskripcija): Opisati razvoj i dati razvojne norme, tj. opisati ponašanja i sposobnosti u svakom periodu razvoja,

• Objašnjavanje: objasniti zašto se ponašanja mijenjaju.

• Predviđanje: predviđanje razvoja ponašanja i po potrebi ga modificirati ili optimalizirati.

Dječja psihologija: Dio je razvojne psihologije, a bavi se istraživanjem i proučavanjem dječjeg psihičkog razvoja (tj. od začeća do uključujući školske dobi (11./13. god.).

Zašto je važna dječja psihologija?

• To je period najbržeg razvoja kada iskustva i ponašanje u djetinjstvu može imati značajan utjecaj na kasnije razvojne faze

• Složene oblike ponašanja lakše je i razumjeti kada se proučavaju u stadijima nastajanja

• Razumijevanje i istraživanje razvoja može pomoći u razumijevanju i rješavanja problema razvojnih stadija

• Djeca su jako zanimljiva za proučavanje i istraživanje te im treba posvetiti veliku pažnju

Psihički razvoj i promjene uvjetovane su / i u interakciji su tri čimbenika;

  1. Biološki rast i maturacija (sazrijevanje)

  2. Odgoj i obrazovanje

  3. Socijalizacija

Ključna pitanja razvojne psihologije i odgoja:

Što je to uopće razvoj? Kako ga možemo definirati i operacionalizirati?

Razvoj se očituje kroz progresivne i pravilne promjene neurofizioloških struktura, kognitivnih (misaonih) i emocionalnih procesa što konačno oblikuje ponašanje.

Nasljeđe ili okolina? Što u većoj mjeri određuje vanjsko ponašanje - da li je to čovjekova urođena priroda ili odgoj?

Kontinuitet - diskontinuitet? a) obrazac ili tijek razvoja, tj. je li razvoj teče glatko i stabilno, tako da se nove sposobnosti, vještine i znanja postupno nadodaju podjednakom brzinom, ili se izmjenjuju faze brzog i faze sporog razvoja; i b) pitanje povezanosti razvoja, tj. prijašnja se ponašanja nadograđuju jedna na drugo i tako stvaraju kasnija ponašanja, ili se pojedini oblici ponašanja pojavljuju nezavisno od već postojećih.

Postoji li jedan ili više puteva razvoja?

Plastičnost razvoja

Normativni – idiografski pristup: utvrđivanje činitelja koji proizvode interindividualne razlike i općenite su za određeni uzrast i individualni dio svojstven pojedincu

Stabilnost osobina u vremenu što je značajno pitanje koje postavljaju roditelji i odgojitelji

Dosljednost ponašanja u vremenu: koliko je određeno ponašanje odraz osobina pojedinca a koliko specifičnost određene situacije

Kakva je priroda djeteta?: aktivno – pasivno, dobro loše, privrženost…

Relativna važnost različitih razvojnih perioda?: koji periodi imaju značajniji utjecaj na čovjekov razvoj? Postojanje kritičkih perioda za određen oblik ponašanja…

Suvremeni pristup u razvojnoj psihologiji (pristup cjeloživotnog razvoja) nudi kompleksnu sliku razvoja koji počiva na četri pretpostavke (Baltes, Lindenberger i Staudinger, 1998; Smith i Baltes, 1999; prema (Berk, 2007):

  1. razvoj je cjeloživotni proces

  2. razvoj je višedimenzionalan i višesmjeran

  3. razvoj je vrlo plastičan

  4. razvoj je uklopljen u višestruke kontekste

Teorije čovjekova razvoja koje će se provlačiti kroz različite sadržaje psihologije odgoja i obrazovanja:

• Psihodinamski, psihoanalitički pristup (teorija psihoseksualnog razvoja)

• Biheviorizam

• Teorije socijalnog učenja

• Kognitivne teorije (Piaget)

• Pristupe obrade informacija

• Sociokulturna teorija (Vigotsky)

• Etološki pristupi

• Ekološki pristup

• Pristupi cjeloživotnog razvoja

Na slijedećem slikovnom prikazu vidljivo je razlikovanje pristupa u psihologiji na dimenziji priroda-odgoj.

Zašto je važna teorija razvoja i oćenito u znanosti čemu služe teorije?

Teorija je skup međusobno povezanih tvrdnji o podacima, koji omogućuje objašnjenje, interpretaciju i predikciju ponašanja (Olds Papalia, 1989).

Teorija (znanstvena teorija) se zasniva na prikupljenim činjenicama (podacima) te ih sažima, integrira, objašnjava i omogućuje predviđanje.

Važni su i teorijski i empirijski podaci:

• Teorija bez podataka je spekulacija (primjer teorija koje nemaju uporište u induktivno-deduktivnom pristupu)

• Podatci ili rezultati istraživanja bez teorije su nerazumljivi, ne mogu se interpretirati

Načini spoznavanja svijeta (MIlas, 2005):

• Metoda ustrajnosti

• Metoda autoriteta

• Prediskustvena (a priori) metoda

• Znanstvena metoda

U psihologiji dvadesetog stoljeća dominira empirizam i pozitivizam kojeg odlikuje:

• empirijski pristup

• objektivnost

• kontrola

• prediktibilnost

• testiranje hipoteza

• replikabilnost

Metoda ustrajnosti:

• Navika

• Stavovi koje imamo oduvijek

• Vrlo teško se mijenjaju

• Promjena - pritisak činjenica i proturiječnih stavova mora biti vrlo jak i dugotrajan

Metoda autoriteta:

• Pozivanje na autoritet

• Bilo koje područje ljudskog rada (književnost, filozofija, umjetnost, znanost…)

• Problem: nema jednog autoriteta. U bilo kojem području je više i proturiječnih autoriteta

Prediskustvena (a priori) metoda:

• Samorazumljive ili samodostatne ‘istine’

• Počiva na prediskustvu ili intuiciji

• Zdravorazumska metoda razmišljanja

• ‘Naivni realizam’ O empirizmu, naivnom realizmu i važnosti sinteze teorije i emprijskih istraživanja isticao je i Fulgosi: Sam teorijski rad bez empirijskih verifikacija, značio bi običnu spekulaciju i bio bi znanstveno bezvrijedan, a emprijska istraživanja bez teorijskih koncepcija predstavljala bi beznadno lutanje i besciljni empirizam, slijep za relevantne probleme čovjeka, osuđen na istraživanje trivijalnosti i nemoćan da nađe znanstvene odgovore na osnovna pitanja o ljudskoj prirodi.} (Fulgosi, 1987).

Znanstvenu metodologiju odlikuje (Milas, 2005):

• Nema ljudske subjektivnosti • Nema proizvoljnosti • Kritičnost i samokritičnost • Sistematizacija • Kategorizacija • Prepoznavanje odnosa i zakonitosti • Vlastita metodologija • Nema jasno ograničeno polje djelovanja • Na razini je iskustva

Znanost i metafizička spoznaja (I) • Pozitivizam (Auguste Comte) • Tri stadija: teološki, metafizički i znanstveni pristup • ‘Puna zrelost mišljenja postiže se oslobađanjem od teoloških i metafizičkih pristupa’

Znanost i metafizička spoznaja (II) • Logički pozitivizam (Moritz Schlick) • Sve što je neprovjerljivo osjetilima je bez značenja i važnosti • Izuzetak je matematika i logika • Sve ostalo je metafizika • ‘Empirijski zakoni predstavljaju konačne granice spoznaje izvan kojih se ne trebaju tražiti dodatni odgovori’

Povijest je pokazala da je odustajanje od strogog pozitivizma dovelo do najvećih znanstvenih dostignuća.

Post-pozivizam: vratio je važnost i značenje teoriji i teorijskim pojmovima.

Znanost, pseudo-znanost i zdravorazumsko razmišljanje:

• Metodologija je ključ razlikovanja

• Mogućnost odbacivanja ili opovrgavanja neke teorije

• Dostupno opažanja

• Provjerljivost

Razlikovanje znanstvenog i neznanstvenog pristupa (Milas, 2005):

Podjela istraživačkih metoda (Milas, 2005) a koje se među ostalim koriste u području psihologije odgoja i obrazovanja:

Razlike u problemima i hipotezama: • Kvalitativna istraživanja ne polaze od jasno definiranih hipoteza (kao što su nul-hipoteza, statistička) • Kvantitativna istraživanja - trebaju biti jasno definirani ciljevi, hipoteze i istraživački problemi

Uobičajene metode u razvojnoj psihologiji su sustavno opažanje (naturalističko opažanje, strukturirano opažanje), samoizještaji (klinički intervju, strukturirani intervju, upitnici i testovi), klinička metoda (studija slučaja) i etnografija (???).

Problem s kojim se susreće psihologija a posebice istraživanja i uopćavanja rezultata Henrich et al. (2010).

3.1 Psihoanaliza

Psihoanalitičke teorije pripadaju jednoj velikoj struji ili smjeru koji pokušava razumjeti čovjekovu osobnost. Temelje psihoanalitičke teorije dao je Sigmund Freud.1

U literaturi ne postoji ujednačena, jednoznačna i opće prihvaćena definicija ličnosti već različiti pristupi i teorije iz kojih proizlaze i različita poimanja i definicije. No, u općim udžbenicima postoje definicije koje su suglasne što se tiče dimenzija stabilnosti, inter- i intra-individualnih razlika. Ličnost je skup psihičkih osobina i mehanizama unutar pojedinca koji su organizirani i relativno trajni, te utječu na interakcije i adaptacije pojedinca na intrapsihičku, fizičku i socijalnu okolinu. (Larsen & Buss, 2008). Unutar navedene definicije postoje elementi kao što su psihičke osobine koje pretpostavljaju karakteristike osobnosti prema kojima se ljudi međusobno razlikuju. Međutim, istovremeno su ljudi prema tim karakteristikama i slični. Ličnost se odnosi na one značajke osobe koje objašnjavaju dosljedne obrasce osjećaja, razmišljanja i ponašanja (Pervin, Cervone, & John, 2008).

Freud je predložio strukturu i dinamiku ili proces ličnosti. Osim navedenog značajno je utjecao na poimanje čovjekova razvoja, predloživši teoriju razvoja - psihoseksualna teorija razvoja. Pri razmišljanju o čovjekovoj ličnosti ili osobnosti, treba razumjeti i pojmove tipa i osobina. Osobine ličnosti čine strukturu ili su jedinice opisa ličnosti. Tip podrazumijeva grupiranje osobina, tako određeni tip ličnosti ima više zajediničkih osobina. Tipologiju ličnosti predložio je i Freud - analni, oralni i falusni tip ličnosti.

Značajan utjecaj na Freuda imao je Ernst Brucke koji je bio jedan od voditelja mehanicističke filozofije, ukratko mehanicizma. Mehanicizam svoje korijene vuče iz 17. i 18. stoljeća te je filozofska doktrina, struja ili škola koja vjeruje kako je cijelo postojanje, anorgansko i organsko ili ukratko cijeli svemir deterministički uređen te kako prirodni zakoni koji vrijede kako u kemiji i fizici, tako u fiziologiji i konačno psihologiji.

Freud je postavke o psihoanalizi temeljio na samoanalizi i dugotrajnim razgovorima s drugim osobama, uglavnom ženama srednje dobi. Osoba za Freuda je energetski sustav. Zakon o neuništivosti energije utjecao je u to vrijeme na Freuda koji je smatrao kako poticaje a posebno društveno nepoželjne ne možemo obuzdavati, već preusmjeriti - energija ne ide u ništa, već se preusmjerava.

Freud je predložio strukturu ličnosti koja se sastoji od svijesti, podsvijesti i nesvjesnog. Svijest je prolazna, stalno se mijenja i nije zanima Freuda tj. upravo u svijesti je smatrao nalaze se iskrivljene slike ono što je stvarno čovjek. Osim strukture, predložio je i funkcionalne jedinice ličnosti: id, ego i superego.

Na svjesnoj razini nalaze se sadržaji koji su trenutno u sadržaju svijesti, dok npr. čitamo, pišemo ili računamo, govorimo s nekim i sl.

Podsvjesni dio čovjekove ličnosti može pod određenim okolnostima postati dio svijesti. To su sadržaji koji predstavljaju dostupno pamćenje ili sadržaji koji trenutno nisu u svijesti ali su bili neko vrijeme prije, dostupni su, možemo ih se dosjetiti.

Nesvjesno je prema Freudu najdublja razina čovjekove psihe gdje se kriju odgovori na mnoga pitanja o čovjekovim mislima i ponašanju. Čovjek je upravo determiniran nesvjesnim impulsima, ‘nesvjesnom energijom’. Tu se kriju pravi razlozi mnogih oblika ponašanja. U nesvjesnom dijelu čovjekove psihe nalaze se potisnuti (represirani) sadržaji, predverbalna/neverbalna iskustva i ‘nesvjesno znanje’. Kako bi došli do nesvjesnog, Freud smatra kako trebamo raditi dubinsku analizu. U toj dubinskoj analizi

***Određenje i validacija psihoanalitičkog pristupa

Psihoanalitički pristup imao je nevjerojatan utjecaj na Zapadnu civilizaciju 20. stoljeća i to na umjetnost, film, kulturu, psihologiju, psihijatriju, psihoterapiju, politiku i dr. U BBC dokumentarnom filmu The Century of the Self izneseni su mogući dosezi utjecaja psihoanalitičkog pristupa (Curtis, 2002). Ovo su neki nedostatci:

-operacionalizacija pojmova

-psihoanaliza počiva na retrospektivnoj metodologiji

-gdje je znanost i znanstvene metode

-uzorak na kojem je napravljena teorija

-kroskulturalno pristrana

-postdiktivna teorija

-dugo traje psihoterapeutski postupak pa nije moguće reći što je razlog promjene, vrijeme, neki događaji ili psihoterapeutski postupak

-mnogi pojmovi su bili poznati i prije Freuda, on je bio taj koji je objedinio i publicirao teoriju

-zanemarivanje odgojne dimenzije, okoline i prenaglašavanje invarijatnih, nepromjenjivih stadija i deterministički utjecaj ranog iskustva

-mehanicistički pristup, analogija iz područja medicine, fizike, biologije i kemije… preuzeti su modeli premještanja ‘energije’

-monistički sustav

3.2 Biheviorizam

Biheviorističke koncepcije i poimanje čovjeka počiva na eksperimentalnim i teorijskim pristupima učenja. Ovaj pristup je radikalni zaokret u odnosu na druge pristupe 20. stoljeća a prvenstveno sagledava čovjeka kao biološku datost koja rođenjem nije ništa drugo već prazna ploča (tabula rasa). Sve je u učenju koje kao pojam trebamo prihvatiti u širem kontekstu.

Poimanje čovjeka kao prazne ploče među ostalima pripisuje se Johnu Locku (Locke, 1690)2 koji je bio glavni predstavnik britanskog empirizma. Čovjekova duša je po rođenju prazna ploča. Pojam tabula rasa je važan u kontekstu rasprave o važnosti utjecaja nasljeđa ili odgoja.

Biheviorizam kao doktrina potvrđuje se ovim trima postavkama (Graham, 2005):

  • Psihologija je znanost o ponašanju (behavior). Psihologija nije znanost o umu (mind) - ili bilo čemu što je različito od ponašanja.

  • Ponašanje se može objasniti bez znanja i pozivanja na mentalne procese ili bilo koje druge psihološke procese. Uzroci ponašanja su vanjski, okolinski a ne nutarnji (um u glavi)

  • Teorije razvoja u razvojnoj psihologiji trebaju se prilagoditi biheviorizmu i bilo koji pojmovi koji su nejasni zamijeniti s elementima biheviorizma.

Biheviorizam odbacuje svaku vrstu introspekcije i doživljaja. Biheviorizam tumači čovjeka kao receptivno biće, biće koje prima podražaje i odgovara (ponašanjem, behaviour). Čovjek je određen, determiniran podražajima iz okoline i može se s istim objasniti. Predstavnici biheviorizma pretpostavljaju postojanje objektivne psihologije. Sve što nije provjerljivo, dostupno empirijskom pristupu je bezvrijednost i bez značaja. Bihevioristi teže uspostavljanju općih zakonitosti ljudskog ponašanja koji bi trebali imati visoki stupanj uopćavanja.

Opći model biheviorizma je:

shematski prikaz biheviorizma S-R

Klasično kondicioniranje - postupak učenja kojim neki neutralni podražaj procesom uparivanja (učenja veze) s bezuvjetovanim podražajem postaje uvjetovani podražaj koji izaziva reakciju (uvjetovanu) koja je prirodno i bezuvjetovano bila i jest vezana uz bezuvjetovani podražaj.

Pojmovi vezani uz klasično kondicioniranje: • uvjetovanje • diskriminacija • generalizacija • gašenje • uvjetovanje višeg reda

Instrumentalno, operantno kondicioniranje (Skinner, B.F., 1904-1990): ljudsko ponašanje je pod kontrolom posljedica ponašanja i nije ga moguće objasniti jednostavnim klasičnim kondicioniranjem.

Ponašanje kod ljudi rezultat je tri razine varijabilnosti: prirodne selekcije, selekcije koja nastaje posljedicama ponašanja i kulturalno (??, ??).

Pojmovi vezani uz instrumentalno kondicioniranje: • habituacija • operantno uvjetovanje • diskriminacijsko učenje • potkrepljenje i kazna • pozitivna i negativna kazna • pozitivno i negativno potkrepljenje • raspored potkrepljenja

Pri kontroli i učinkovitosti operantnog uvjetovanja snažnu ulogu ima raspored potkrepljenja o čemu će ovisiti proces učenja i zadržavanja naučenog.

Pojmovi: • pravilan i nepravilan raspored potkrepljenja • frekvencijski i vremenski raspored potkrepljenja

3.2.1 Klasični biheviorizam

3.2.2 Instrumentalno, operantno kondicioniranje

3.3 Socijalno kognitivne teorije

3.4 Kognitivne teorije

References

Berk, L. E. (2007). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Curtis, A. (2002). The century of the self. Retrieved from http://topdocumentaryfilms.com/the-century-of-the-self/

Fulgosi, A. (1987). Psihologija ličnosti: Teorije i istraživanja (IV.). Zagreb: Školska knjiga.

Furlan, I. (1985). Čovjekov psihički razvoj. Zagreb: Školska knjiga.

Graham, G. (2005). Behaviourism. In E. N. Zalta (Ed.), The Stanford encyclopedia of philosophy (Fall 2007 ed.). Retrieved from http://plato.stanford.edu/entries/behaviourism/

Larsen, R. J., & Buss, D. M. (2008). Psihologija ličnosti. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Locke, J. (1690). An essay concerning humane understanding. London: Thomas Bassett.

MIlas, G. (2005). Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Pervin, L. A., Cervone, D., & John, O. P. (2008). Psihologija ličnosti: Teorije i istraživanja. Zagreb: Školska knjiga.

Vasta, R. (2001). Dječja psihologija: Moderna znanost (2. izd.). Jastrebarsko: Naklada Slap.