Poglavlje 10 Obitelj i roditeljstvo
Obitelj je najstarija društvena zajednica u povijesti. Upravo tako i francuski prosvjetitelj Jean-Jacques Rousseau ističe: The oldest of all societies and the only natural one is the family… So, the family is, if you wish, the prototype of political societies, a ruler is like a father, people are like children… (P., 2018, p. 13).
Američko udruženje psihologa (APA) prepoznaje psihologiju obitelji kao značajno područje i pokrenulo je vrijedan i prepoznatljiv znanstveni i stručni časopis Journal of Family Psychology (https://www.apa.org/pubs/journals/fam). Ovaj časopis prepoznaje ovo područje kao vrlo kompleksno i koje uključuje sistemski pristup složenih odnosa u obitelji (Family psychology is a complex field, as it includes systems perspectives on the multiple influences on relationships, developmental perspectives on how relationships are formed and sustained over time, cultural perspectives on how society and traditions affect relationships, the intersection of individual differences and social relationships, and practice components in how to affect real and meaningful changes in couple, parent, and family relationships.)
Temelje razvoja psihologije obitelji (Family Psychology) 20. stoljeća odredio je Luciano L’Abate kojeg mnogi nazivaju ocem psihologije obitelji (Sperry, 2016). Psihologija obitelji i terapija obitelji usmjerena je prema znanstvenom i praktičnom radu usmjerenom na procese razvoja odnosa među pojedincima koji sačinjavaju obitelj.
Teorijski okvir razmatranja obitelji kojeg je propagirao Luciano L’Abate je sistemski pristup. Sistemska teorija (Systems paradigm) se u literaturi naziva četvrta struja u psihologiji (uz psihoanalizu, biheviorizam i humanizam) i pojavljuje se pedesetih godina 20. stoljeća. Obiteljska psihologija objedinjuje znanosti, teoriju i praksu. U teoriji, krovni pojam je sistemska epistemologija koja objedinjuje pristupe relacijskih i interpersonalnih teorija. Za razliku od općeg pristupa u psihologiji koji se opredijelio za empiricizam, epistemologija u obiljeskoj psihologiji prelazi granice ‘svjesnih procesa’. Obiteljska psihologija u praksi treba razmatrati u okviru sistemskog pristupa osobne sustave vjerovanja koje ima svaki pojedinac tj. način na koji pojedinac/-ci interpretiraju nutarnji i vanjski svijet. Osobne sustave vjerovanja možemo zvati i osobna epistemologija koja u obiteljskoj psihologiji znači jako puno kako za teoriju tako, posebno na svojstven način i za praksu. U sistemskom pristupu, obitelj se razmatra jedinstveno, neponovljivo a što u praksi pretpostavlja poznavanje osobne epistemologije pojedinaca koji su u odnosu. To je primjer holističkog pristupa koji dominira u sistemskom pristupu.
Obiteljska psihologija koja počiva na sistemskoj epistemologiji zagovara pristup koji je suprotan velikom dijelu psihologije koji počiva na misli Zapada tj. svoje korijene vuče iz ideja Platona i Aristotela (John W. Thoburn, 2015). John W. Thoburn (2015) ističe kako je sistemski pristup suprotan individualističkom intrapsihičkom proučavanju, redukcionističkom pristupu, dualističkom pristupu i radikalnom objektivizmu. U sistemskom pristupu proučava se odnos (relacijski odnosi) na holistički način uzimajuči u obzir ekološki pristup (reciprocitet bioloških, psiholoških i socijalnih elemenata) i isključivo individualni pristup. Individualni pristup je zastupljen u većoj mjeri i nadilazi nomotetski pristup.
U proučavanju funkcioniranja obitelji potrebno je zauzeti i kroskulturalni pristup. U određenim kulturama psihologija obitelji zauzima značajno mjesto. Tako je u devedesetim godinama 20. stoljeća u Japanu obiteljska psihologija po značajnosti nadilazila kliničku psihologiju. To je svojstveno društvima Istoka jer se značajno više zagovara funkcioniranje cjeline nego pojedinca.
Sistemska teorija je interdisciplinarni pristup koji proučava prirodu kompleksnih sustava u prirodi, društvu i znanosti te služi za opis dinamike grupe objekata, entiteta ili jedinki. U osnovi, sve što zahtjeva upravljanje ili management može biti podvrgnuto sistemskom promišljanju ili sistemskoj teoriji. To mogu biti, osim područja psihologije i područja organizacije, ekonomije, industrije, vojnih i obavještajnih studija i područja i sl.
Izučavanje obitelji je proučavanje odnosa između više osoba tj. istovremeno konteksta i prostora između (space between) (John W. Thoburn, 2015). Sistemski pristup psihologiji obitelji ocrtava se i u odnosima disciplina koje izlaze iz isključivo psihologije tj. izučavanje obitelji traži suradnju biologije, psihologije i društva.
Psihologija obitelji ili psiholozi koji se u praksi bave obiteljskim izazovima, zadiru u različita područja (John W. Thoburn, 2015):
Suradnja s obrazovnim ustanovama za različite probleme (ovisnosti, zlostavljanje, akademski problemi, mentalno zdravlje, konflikti nastavnika i učenika i sl.)
Suradnja sa zdravstvenim sustavom (u slučaju akutnih i kroničnih bolesti članova obitelji)
Proučavanje obiteljske dinamike (za potrebe različitih dionika izvan obitelji)
Pitanja forenzike (ekspertiza nad pojedinim članovima obitelji)
Suradnja sa sveučilišnim centrima za savjetovanje
Suradnja u području savjetovanja i profesionalne orijentacije
Iz navedenoga je jasno kako psihologija obitelji i obiteljska terapija svoje područje djelovanja, zaokruženo sistemskim pristupom, ne mogu isključivo definirati na razini pojedinca ili ‘prostora između’ unutar obitelji već se prožima s različitim dionicima u društvu.
Roditeljstvo diljem svijeta ima tri važna cilja;
osigurati djeci zdravlje i sigurnost
pripremiti za život (produktivnost)
prenijeti vrijednosti kulture (American Psychological Association, 2018).
Definicije obitelji ovise o:
Sociogospodarskim društvenim uvjetima
Trenutnim znanstvenim spoznajama
Religijskom okviru u društvu
Filozofskim teorijama
Definicije obitelji mogu biti službene, stručne, organizacijske i statističke.
Statistika obitelji i roditeljstva EU, RH i Svijet.
10.1 Teorijski okviri razmatranja obitelji
Teorijski roditeljstvo se može razmatrati s laičkog ili znanstveno-teorijskog gledišta. Laička razmatranja mogu se pobliže prikazati uporabom pojednostavljenih fraza poput: “Ne pada kruška daleko od stabla”, “Kakav otac, takav i sin”, “Kakva majka, takva i kćer” i sl. S druge strane, razmatrati roditeljstvo i obitelji možemo pomoću različitih teorija koje su se razvile kroz povijest do današnjeg, suvremenog poimanja roditeljstva.
Holden (2020) dijeli teorije o obitelji i roditeljstvu na slijedeće;
teorije privrženosti
bihevioralne teorije
biološki, genetski i okolinski utjecaji
teorije socijalnog učenja i socijalno kognitivne teorije
sistemske teorije
emocionalne teorije
Simboličko-interakcijska teorija Teorija sukoba Teorija društvene razmjene Teorija sustava
10.2 Izbor i motivacija osobe s kojom smo u vezi
Biološki i socijalni sat Pojam prisnosti (Erikson) Teorija filtra Teorija komplementarnih potreba Teorija sličnosti
10.3 Roditeljstvo
Roditeljstvo je jedno do najvažnijih iskustava čovjeka koje ga mijenjaju u različitim vidovima ili dimenzijama, od osobne, intelektualne, duhovno religijske, emocionalne do socijalne. U engleskom govornom području koristimo pojam parent koji dolazi od latinske riječi parens a što znači roditelj. Za razliku od drugih vrsta, kod čovjeka roditeljstvo traje jako dugo te uključuje s razvojnog gledišta kompleksne biološke, psihološke i socijalne razvojne čimbenike (Khaleque, 2021). Roditeljstvo je vrlo dinamična pojava te može uključivati različite osobe i uloge tijekom razvoja.
Khaleque (2021) navodi kako priroda i kvaliteta roditeljstva ovisi o različitim grupama čimbenika;
kulturalni čimbenici (stavovi, norme, vrijednosti, vjerovanja, vjera i sl.)
povijesni čimbenici (tradicija, nasljedstvo)
obrazovanje roditelja
socioekonomski status roditelja
spol roditelja i djece
okolinski čimbenici
Roditeljstvo u praksi može biti poprilično složeno jer ovisi o strukturi obitelji i kućanstva. U kućanstvu može živjeti više generacija te na taj način mogu i roditelji roditelja sudjelovati u procesu roditeljstva. Nadalje, dijete može odrastati u obitelji s jednim roditeljem dok drugi može izostajati iz različitih razloga, zbog rastave roditelja, smrti roditelja i sl. U obiteljima mogu sudjelovati i potpomagati roditeljstvo roditelji roditelja tj. djedovi i bake.
Djedovi i bake mogu doprinijeti roditeljstvu na različite načine;
podrška jer su roditelji zaposleni
podrška u različitim vrstama kriza roditelja
transgeneracijski prenose elemente kulture, religije, tradicije
sudjeluju u razvoju identiteta prenoseći prethodno navedene elemente i znanja kroz povijest obitelji
dodatno donose emocionalnu toplinu i podršku djeci u razvoju
Kenrick predlaže revidiranu hijerarhiju potreba A. Maslowa koja je izvorno nastala 1943 (Kenrick et al., 2010). Hijerarhija potreba anticipira kasniji razvoj evolucijske perspektive ljudske motivacije koja se bazira na nasljednim i univerzalnim predispozicijama. Kenrick je smatra nedostatnom za objašnjenje roditeljstva i funkcioniranje zajednice kao što je obitelj. U slijedećem slikovnom prikazu možemo vidjeti Kenrickov model.
Revidirana hijerarhija potreba - Kenrick (2010)
10.3.1 Razvoj roditeljstva
Newberger Newberger (1980) je predložila 4 stadija kognitivnog razvoja roditelja;
egoistična orijentacija - roditelj pretpostavlja dijete kao osobnu projekciju vlastitih iskustava te svoju ulogu kao roditelj organizira kroz svoje potrebe
konvencionalna orijentacija - dijete se razmatra u okviru vanjskih mjerila u pravilu kulture, tradicije i autoriteta. Sve aktivnosti roditelja usmjerene su prema zadovoljavanju vanjskih normi kulture - što bi to trebalo biti dobro roditeljstvo u kulturalnom kontekstu
subjektivno-individualistička orijentacija - dijete se razmatra kao jedinstvenog pojedinca, osobu. Nadilaze se vanjski kriteriji kulture i tradicije. Sve aktivnosti roditelja usmjerene su prema zadovoljavanju individualnih potreba djeteta.
interakcijska orijentacija - dijete je kompleksan individualni psihološki sustav koji je u stalnim mijenama a jednako tako i roditelj. Roditelj koji je na ovom stupnju stalno radi uravnoteživanje vlastitog i djetetovog psihološkog sustava.
While parent’s understanding of the general relationship between parents and children cannot tell w everything that a parent will do in a specific situation, it is an important indicator (Newberger, 1980).
Galinsky – 6 stadija razvoja roditeljstva
Roditeljske stilove u psihologiji uvodi psihologinja Diana Blumberg Baumrind (1927-2018) (Baumrind, 1966, 1967). Od djetinjstva bila je povezana s ocem u domeni intelektualnog utjecaja i to ateizma i tradicionalne židovske kulture (Kemp, 1997). Još u tinejđerskoj dobi bila je zadivljena pro svojetskim filozofskim pravcima i marksističkom filozofijom na temeljima dijalektičkog materijalizma. D.B. Baumrind u izvornom obliku predstavlja tri stila: Auroritativan, Auturitaran i Popustljiv. Nakon toga nadodaje se i četvrti stil, ravnodušan.
Kasnije, u psihologiji se pojavljuju još neki stilovi poput: privrženo roditeljstvo (attachment parenting) (Sears & Sears, 2001), zatim tzv. free-range parenting (Lenore Skenazy, Let Grow - a nonprofit promoting childhood independence and resilience) i Overparenting (roditelji uključeni u doslovno svaki dio dječjeg života i trude se po svaku cijenu riješti sve dječje probleme (Tiger Mom)).
Doživljaj roditeljstva Arendell (2000) – najvažniji izvor osobnog identiteta subjektivni osjećaj roditeljstva – snažniji od bračnog ili profesionalnog statusa Očinstvo Roditeljska kompetencija Zadovoljstvo roditeljstvom