Poglavlje 3 Teorijski pravci
Istraživanje čovjekova razvoja je znanstveno, interdisciplinarno i primijenjeno područje.
Razvojna psihologija je psihološka disciplina koja istražuje psihički razvoj čovjeka od početka njegovog života (začeća) pa do kraja života (smrti) (Furlan, 1985).
Grana psihologije posvećena istraživanju promjena u ponašanju i sposobnostima tijekom razvoja (Vasta, 2001).
Ciljevi razvojne psihologije:
• Opisivanje (deskripcija): Opisati razvoj i dati razvojne norme, tj. opisati ponašanja i sposobnosti u svakom periodu razvoja,
• Objašnjavanje: objasniti zašto se ponašanja mijenjaju.
• Predviđanje: predviđanje razvoja ponašanja i po potrebi ga modificirati ili optimalizirati.
Dječja psihologija: Dio je razvojne psihologije, a bavi se istraživanjem i proučavanjem dječjeg psihičkog razvoja (tj. od začeća do uključujući školske dobi (11./13. god.).
Zašto je važna dječja psihologija?
• To je period najbržeg razvoja kada iskustva i ponašanje u djetinjstvu može imati značajan utjecaj na kasnije razvojne faze
• Složene oblike ponašanja lakše je i razumjeti kada se proučavaju u stadijima nastajanja
• Razumijevanje i istraživanje razvoja može pomoći u razumijevanju i rješavanja problema razvojnih stadija
• Djeca su jako zanimljiva za proučavanje i istraživanje te im treba posvetiti veliku pažnju
Psihički razvoj i promjene uvjetovane su / i u interakciji su tri čimbenika;
Biološki rast i maturacija (sazrijevanje)
Odgoj i obrazovanje
Socijalizacija
Ključna pitanja razvojne psihologije i odgoja:
Što je to uopće razvoj? Kako ga možemo definirati i operacionalizirati?
Razvoj se očituje kroz progresivne i pravilne promjene neurofizioloških struktura, kognitivnih (misaonih) i emocionalnih procesa što konačno oblikuje ponašanje.
Nasljeđe ili okolina? Što u većoj mjeri određuje vanjsko ponašanje - da li je to čovjekova urođena priroda ili odgoj?
Kontinuitet - diskontinuitet? a) obrazac ili tijek razvoja, tj. je li razvoj teče glatko i stabilno, tako da se nove sposobnosti, vještine i znanja postupno nadodaju podjednakom brzinom, ili se izmjenjuju faze brzog i faze sporog razvoja; i b) pitanje povezanosti razvoja, tj. prijašnja se ponašanja nadograđuju jedna na drugo i tako stvaraju kasnija ponašanja, ili se pojedini oblici ponašanja pojavljuju nezavisno od već postojećih.
Postoji li jedan ili više puteva razvoja?
Plastičnost razvoja
Normativni – idiografski pristup: utvrđivanje činitelja koji proizvode interindividualne razlike i općenite su za određeni uzrast i individualni dio svojstven pojedincu
Stabilnost osobina u vremenu što je značajno pitanje koje postavljaju roditelji i odgojitelji
Dosljednost ponašanja u vremenu: koliko je određeno ponašanje odraz osobina pojedinca a koliko specifičnost određene situacije
Kakva je priroda djeteta?: aktivno – pasivno, dobro loše, privrženost…
Relativna važnost različitih razvojnih perioda?: koji periodi imaju značajniji utjecaj na čovjekov razvoj? Postojanje kritičkih perioda za određen oblik ponašanja…
Suvremeni pristup u razvojnoj psihologiji (pristup cjeloživotnog razvoja) nudi kompleksnu sliku razvoja koji počiva na četri pretpostavke (Baltes, Lindenberger i Staudinger, 1998; Smith i Baltes, 1999; prema (Berk, 2007):
razvoj je cjeloživotni proces
razvoj je višedimenzionalan i višesmjeran
razvoj je vrlo plastičan
razvoj je uklopljen u višestruke kontekste
Teorije čovjekova razvoja koje će se provlačiti kroz različite sadržaje psihologije odgoja i obrazovanja:
• Psihodinamski, psihoanalitički pristup (teorija psihoseksualnog razvoja)
• Biheviorizam
• Teorije socijalnog učenja
• Kognitivne teorije (Piaget)
• Pristupe obrade informacija
• Sociokulturna teorija (Vigotsky)
• Etološki pristupi
• Ekološki pristup
• Pristupi cjeloživotnog razvoja
Na slijedećem slikovnom prikazu vidljivo je razlikovanje pristupa u psihologiji na dimenziji priroda-odgoj.
Zašto je važna teorija razvoja i oćenito u znanosti čemu služe teorije?
Teorija je skup međusobno povezanih tvrdnji o podacima, koji omogućuje objašnjenje, interpretaciju i predikciju ponašanja (Olds Papalia, 1989).
Teorija (znanstvena teorija) se zasniva na prikupljenim činjenicama (podacima) te ih sažima, integrira, objašnjava i omogućuje predviđanje.
Važni su i teorijski i empirijski podaci:
• Teorija bez podataka je spekulacija (primjer teorija koje nemaju uporište u induktivno-deduktivnom pristupu)
• Podatci ili rezultati istraživanja bez teorije su nerazumljivi, ne mogu se interpretirati
Načini spoznavanja svijeta (MIlas, 2005):
• Metoda ustrajnosti
• Metoda autoriteta
• Prediskustvena (a priori) metoda
• Znanstvena metoda
U psihologiji dvadesetog stoljeća dominira empirizam i pozitivizam kojeg odlikuje:
• empirijski pristup
• objektivnost
• kontrola
• prediktibilnost
• testiranje hipoteza
• replikabilnost
Metoda ustrajnosti:
• Navika
• Stavovi koje imamo oduvijek
• Vrlo teško se mijenjaju
• Promjena - pritisak činjenica i proturiječnih stavova mora biti vrlo jak i dugotrajan
Metoda autoriteta:
• Pozivanje na autoritet
• Bilo koje područje ljudskog rada (književnost, filozofija, umjetnost, znanost…)
• Problem: nema jednog autoriteta. U bilo kojem području je više i proturiječnih autoriteta
Prediskustvena (a priori) metoda:
• Samorazumljive ili samodostatne ‘istine’
• Počiva na prediskustvu ili intuiciji
• Zdravorazumska metoda razmišljanja
• ‘Naivni realizam’
O empirizmu, naivnom realizmu i važnosti sinteze teorije i emprijskih istraživanja isticao je i Fulgosi: Sam teorijski rad bez empirijskih verifikacija, značio bi običnu spekulaciju i bio bi znanstveno bezvrijedan, a emprijska istraživanja bez teorijskih koncepcija predstavljala bi beznadno lutanje i besciljni empirizam, slijep za relevantne probleme čovjeka, osuđen na istraživanje trivijalnosti i nemoćan da nađe znanstvene odgovore na osnovna pitanja o ljudskoj prirodi.} (Fulgosi, 1987).
Znanstvenu metodologiju odlikuje (Milas, 2005):
• Nema ljudske subjektivnosti • Nema proizvoljnosti • Kritičnost i samokritičnost • Sistematizacija • Kategorizacija • Prepoznavanje odnosa i zakonitosti • Vlastita metodologija • Nema jasno ograničeno polje djelovanja • Na razini je iskustva
Znanost i metafizička spoznaja (I) • Pozitivizam (Auguste Comte) • Tri stadija: teološki, metafizički i znanstveni pristup • ‘Puna zrelost mišljenja postiže se oslobađanjem od teoloških i metafizičkih pristupa’
Znanost i metafizička spoznaja (II) • Logički pozitivizam (Moritz Schlick) • Sve što je neprovjerljivo osjetilima je bez značenja i važnosti • Izuzetak je matematika i logika • Sve ostalo je metafizika • ‘Empirijski zakoni predstavljaju konačne granice spoznaje izvan kojih se ne trebaju tražiti dodatni odgovori’
Povijest je pokazala da je odustajanje od strogog pozitivizma dovelo do najvećih znanstvenih dostignuća.
Post-pozivizam: vratio je važnost i značenje teoriji i teorijskim pojmovima.
Znanost, pseudo-znanost i zdravorazumsko razmišljanje:
• Metodologija je ključ razlikovanja
• Mogućnost odbacivanja ili opovrgavanja neke teorije
• Dostupno opažanja
• Provjerljivost
Razlikovanje znanstvenog i neznanstvenog pristupa (Milas, 2005):
Podjela istraživačkih metoda (Milas, 2005) a koje se među ostalim koriste u području psihologije odgoja i obrazovanja:
Razlike u problemima i hipotezama: • Kvalitativna istraživanja ne polaze od jasno definiranih hipoteza (kao što su nul-hipoteza, statistička) • Kvantitativna istraživanja - trebaju biti jasno definirani ciljevi, hipoteze i istraživački problemi
Uobičajene metode u razvojnoj psihologiji su sustavno opažanje (naturalističko opažanje, strukturirano opažanje), samoizještaji (klinički intervju, strukturirani intervju, upitnici i testovi), klinička metoda (studija slučaja) i etnografija (berk_psihologija_200?).
Problem s kojim se susreće psihologija a posebice istraživanja i uopćavanja rezultata Henrich et al. (2010).
3.1 Psihoanaliza
Psihoanaliza pripada tzv. velikim teorijama Psihoanalitičke teorije pripadaju jednoj velikoj struji ili smjeru koji pokušava razumjeti čovjekovu osobnost. Temelje psihoanalitičke teorije dao je Sigmund Freud.1
U literaturi ne postoji ujednačena, jednoznačna i opće prihvaćena definicija ličnosti već različiti pristupi i teorije iz kojih proizlaze i različita poimanja i definicije. No, u općim udžbenicima postoje definicije koje su suglasne što se tiče dimenzija stabilnosti, inter- i intra-individualnih razlika. Ličnost je skup psihičkih osobina i mehanizama unutar pojedinca koji su organizirani i relativno trajni, te utječu na interakcije i adaptacije pojedinca na intrapsihičku, fizičku i socijalnu okolinu. (Larsen & Buss, 2008). Unutar navedene definicije postoje elementi kao što su psihičke osobine koje pretpostavljaju karakteristike osobnosti prema kojima se ljudi međusobno razlikuju. Međutim, istovremeno su ljudi prema tim karakteristikama i slični. Ličnost se odnosi na one značajke osobe koje objašnjavaju dosljedne obrasce osjećaja, razmišljanja i ponašanja (Pervin et al., 2008).
Freud je predložio strukturu i dinamiku ili proces ličnosti. Osim navedenog značajno je utjecao na poimanje čovjekova razvoja, predloživši teoriju razvoja - psihoseksualna teorija razvoja. Pri razmišljanju o čovjekovoj ličnosti ili osobnosti, treba razumjeti i pojmove tipa i osobina. Osobine ličnosti čine strukturu ili su jedinice opisa ličnosti. Tip podrazumijeva grupiranje osobina, tako određeni tip ličnosti ima više zajediničkih osobina. Tipologiju ličnosti predložio je i Freud - analni, oralni i falusni tip ličnosti.
Značajan utjecaj na Freuda imao je Ernst Brucke koji je bio jedan od voditelja mehanicističke filozofije, ukratko mehanicizma. Mehanicizam svoje korijene vuče iz 17. i 18. stoljeća te je filozofska doktrina, struja ili škola koja vjeruje kako je cijelo postojanje, anorgansko i organsko ili ukratko cijeli svemir deterministički uređen te kako prirodni zakoni koji vrijede kako u kemiji i fizici, tako u fiziologiji i konačno psihologiji.
Freud je postavke o psihoanalizi temeljio na samoanalizi i dugotrajnim razgovorima s drugim osobama, uglavnom ženama srednje dobi. Osoba za Freuda je energetski sustav. Zakon o neuništivosti energije utjecao je u to vrijeme na Freuda koji je smatrao kako poticaje a posebno društveno nepoželjne ne možemo obuzdavati, već preusmjeriti - energija ne ide u ništa, već se preusmjerava.
Freud je predložio strukturu ličnosti koja se sastoji od svijesti, podsvijesti i nesvjesnog. Svijest je prolazna, stalno se mijenja i nije zanima Freuda tj. upravo u svijesti je smatrao nalaze se iskrivljene slike ono što je stvarno čovjek. Osim strukture, predložio je i funkcionalne jedinice ličnosti: id, ego i superego.
Na svjesnoj razini nalaze se sadržaji koji su trenutno u sadržaju svijesti, dok npr. čitamo, pišemo ili računamo, govorimo s nekim i sl.
Podsvjesni dio čovjekove ličnosti može pod određenim okolnostima postati dio svijesti. To su sadržaji koji predstavljaju dostupno pamćenje ili sadržaji koji trenutno nisu u svijesti ali su bili neko vrijeme prije, dostupni su, možemo ih se dosjetiti.
Nesvjesno je prema Freudu najdublja razina čovjekove psihe gdje se kriju odgovori na mnoga pitanja o čovjekovim mislima i ponašanju. Čovjek je upravo determiniran nesvjesnim impulsima, ‘nesvjesnom energijom.’ Tu se kriju pravi razlozi mnogih oblika ponašanja. U nesvjesnom dijelu čovjekove psihe nalaze se potisnuti (represirani) sadržaji, predverbalna/neverbalna iskustva i ‘nesvjesno znanje.’ Kako bi došli do nesvjesnog, Freud smatra kako trebamo raditi dubinsku analizu. U toj dubinskoj analizi
***Određenje i validacija psihoanalitičkog pristupa
Psihoanalitički pristup imao je nevjerojatan utjecaj na Zapadnu civilizaciju 20. stoljeća i to na umjetnost, film, kulturu, psihologiju, psihijatriju, psihoterapiju, politiku i dr. U BBC dokumentarnom filmu The Century of the Self izneseni su mogući dosezi utjecaja psihoanalitičkog pristupa (Curtis, 2002). Ovo su neka ograničenja i dosezi:
-operacionalizacija pojmova
-psihoanaliza počiva na postdiktivnoj teoriji tj. retrospektivnoj metodologiji.
-gdje je znanost i znanstvene metode
-uzorak na kojem je napravljena teorija
-kroskulturalno pristrana
-dugo traje psihoterapeutski postupak pa nije moguće reći što je razlog promjene, vrijeme, neki događaji ili psihoterapeutski postupak
-mnogi pojmovi su bili poznati i prije Freuda, on je bio taj koji je objedinio i publicirao teoriju
-zanemarivanje odgojne dimenzije, okoline i prenaglašavanje invarijatnih, nepromjenjivih stadija i deterministički utjecaj ranog iskustva
-mehanicistički pristup, analogija iz područja medicine, fizike, biologije i kemije… preuzeti su modeli premještanja ‘energije’
-monistički sustav
3.2 Biheviorizam
Biheviorizam: A science of behavior is possible (Baum, 2017). Bihevioristi smatraju kako je bihevioralna analiza znanost ali uključuje i filozofiju znanosti o ponašanju. U drugoj polovici 19. stoljeća, psihologija kreće u odvajanje od filozofije te se više veže uz definiciju znanosti o umu (science of mind). Mind ili um je nešto ‘dohvatljivije’ za znanstvena istraživanja od izvornika, tj. prijevoda riječi psyche što je ništa drugo već - duša. Osim temeljnog pojma, bihevioriste posebno smeta i dominantna metoda toga vremena a to je introspekcija.
Jedan od začetnika biheviorizma John Broadus Watson (1878-1958) bio je posebno kritičan prema korištenju introspekcije i 1913 objavljuje poznati Behaviourist manifesto iz kojega su jasne poruke:
- Psihologija mora biti objektivna znanost, lišena svega subjektivnoga. Na taj način, psihologija jest znanost o ponašanju ‘science of behaviour’ i nije nikako znanost o mentalnom (science of mental life). Watson se ujedno zalagao za izbacivanjem pojma duše iz definicije psihologije.
- Cilj kojim treba težiti psihologija jest kontrola i predikcija ponašanja a nikako opisivanje misli i mentalnih stanja.
- Nema nikakve kvalitativne, fundamentalne razlike između čovjeka i drugih bića jer su ljudi evoluirali od mnogo jednostanijih bića. Na taj način, čovjek ima samo složenije oblike ponašanja. Ponašanje postaje središte istraživanja a ne svijest i misli.
U vrijeme prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, dvije različite struje (objektivna psihologija i komparativna psihologija) pokušavaju u što većoj mjeri objektivizirati psihologiju i svrstati je među znanostima. Među poznate objektivne psihologe svakako spadaju F. C. Donders (1818-1889) koji je mjereći s astronomima tranziciju planeta uočio postojanje osobne jednadžbe, zatim Gustav Fechner (1801-1887) koji je bio poznati začetnik psihofizike, Hermann Ebbinghaus (1850-1909) koji se bavio objektivizacijom učenja i pamćenja i I.P. Pavlov (1849-1936) koji je radio eksperimente u području klasičnog kondicioniranja. U komparativne psihologe među ostalima pripadaju Darwin i Watson koji je ujedno i začetnik klasičnog biheviorizma.
Biheviorističke koncepcije i poimanje čovjeka počivaju na eksperimentalnim i teorijskim pristupima učenja. Ovaj pristup je radikalni zaokret u odnosu na druge pristupe 20. stoljeća a prvenstveno sagledava čovjeka kao biološku datost koja rođenjem nije ništa drugo već prazna ploča (tabula rasa). Sve je u učenju koje kao pojam trebamo prihvatiti u širem kontekstu.
Poimanje čovjeka kao prazne ploče među ostalima pripisuje se Johnu Locku (Locke, 1690)2 koji je bio glavni predstavnik britanskog empirizma. Čovjekova duša je po rođenju prazna ploča. Pojam tabula rasa je važan u kontekstu rasprave o važnosti utjecaja nasljeđa ili odgoja.
Biheviorizam kao doktrina potvrđuje se ovim trima postavkama (Graham, 2005):
Psihologija je znanost o ponašanju (behavior). Psihologija nije znanost o umu (mind) - ili bilo čemu što je različito od ponašanja.
Ponašanje se može objasniti bez znanja i pozivanja na mentalne procese ili bilo koje druge psihološke procese. Uzroci ponašanja su vanjski, okolinski a ne nutarnji (um u glavi)
Teorije razvoja u razvojnoj psihologiji trebaju se prilagoditi biheviorizmu i bilo koji pojmovi koji su nejasni zamijeniti s elementima biheviorizma.
Biheviorizam odbacuje svaku vrstu introspekcije i doživljaja. Biheviorizam tumači čovjeka kao receptivno biće, biće koje prima podražaje i odgovara (ponašanjem, behaviour). Čovjek je određen, determiniran podražajima iz okoline i može se s istim objasniti. Predstavnici biheviorizma pretpostavljaju postojanje objektivne psihologije. Sve što nije provjerljivo, dostupno empirijskom pristupu je bezvrijednost i bez značaja. Bihevioristi teže uspostavljanju općih zakonitosti ljudskog ponašanja koji bi trebali imati visoki stupanj uopćavanja.
Opći model biheviorizma je:
shematski prikaz biheviorizma S-R
3.2.1 Klasično kondicioniranje
Klasično kondicioniranje - postupak učenja kojim neki neutralni podražaj procesom uparivanja (učenja veze) s bezuvjetovanim podražajem postaje uvjetovani podražaj koji izaziva reakciju (uvjetovanu) koja je prirodno i bezuvjetovano bila i jest vezana uz bezuvjetovani podražaj.
Pojmovi vezani uz klasično kondicioniranje: • uvjetovanje • diskriminacija • generalizacija • gašenje • uvjetovanje višeg reda
3.2.2 Instrumentalno, operantno kondicioniranje
Instrumentalno, operantno kondicioniranje (Skinner, B.F., 1904-1990): ljudsko ponašanje je pod kontrolom posljedica ponašanja i nije ga moguće objasniti jednostavnim klasičnim kondicioniranjem.
Ponašanje kod ljudi rezultat je tri razine varijabilnosti: prirodne selekcije, selekcije koja nastaje posljedicama ponašanja i kulturalno (??, ??).
Pojmovi vezani uz instrumentalno kondicioniranje: • habituacija • operantno uvjetovanje • diskriminacijsko učenje • potkrepljenje i kazna • pozitivna i negativna kazna • pozitivno i negativno potkrepljenje • raspored potkrepljenja
Pri kontroli i učinkovitosti operantnog uvjetovanja snažnu ulogu ima raspored potkrepljenja o čemu će ovisiti proces učenja i zadržavanja naučenog.
Pojmovi: • pravilan i nepravilan raspored potkrepljenja • frekvencijski i vremenski raspored potkrepljenja
3.3 Socijalno kognitivna teorija
A. Bandura
3.4 Kognitivne teorije
3.4.1 Zakon efekta i latentno učenje
Thorndike zakon efekta
Tolman - latentno učenje Latentno učenje je ona vrsta učenja koja nije vidljiva u ponašanju za vrijeme učenja ali se pod određenim motivacijskim čimbenicima manifestira u kasnijim oblicima ponašanja. Tolman i Hoznik su 1930 izveli eksperiment sa miševima u labirintu. Tolman je ujedno autor pojma kognitivne mape.
Jensen Jensen (2006) upozorava na problem interpretacije latentnog učenja u poznatim udžbenicima iz psihologije 20. stoljeća.
3.4.2 Teorija kognitivnog razvoja (J.Piaget)
Temeljne postavke teorije: Teorija J. Piageta (1896-1980) potaknuta je iz dva smjera: filozofije i biologije Genetička epistemologija: razvoj spoznaje kod djece Dječje ponašanje je odraz strukture i organizacije njihova znanja i inteligencije Biološka naobrazba navela ga je da pridaje važnost maturacijskim procesima te iz toga vidi inteligenciju kao organizaciju, budući da se znanje integrira u kognitivne strukture
Inteligencija je proces – ne nešto što dijete IMA, već nešto što dijete ČINI, IZGRAĐUJE.
Razvoj se opisuje pomoću:
Urođenih funkcija Kognitivnih struktura
Urođene funkcije (tri procesa);
I. ORGANIZACIJA - prirodna tendencija da se naše kognitivne shemate integriraju (organiziraju) u sve složenije konzistentne kognitivne strukture.
ADAPTACIJA - učinkovita prilagodba okolinskim uvjetima. Prema Piagetu inteligencija je čovjeku glavno sredstvo za prilagodbu pomoću dva komplementarna procesa: asimilacija i akomodacija asimilacija = Interpretacija novih iskustava na osnovi postojećih spoznajnih struktura (postojećeg znanja), tj. prilagodba okoline postojećim kognitivnim shemama s ciljem njenog razumijevanja akomodacija = Prilagodba, usklađivanje, kognitivne sheme nekom novom iskustvu ili aspektu okoline (najčešći oblijk je imitacija).
EKVILIBRACIJA - samoregulirajući proces uspostavljanja ravnoteže između kognitivnih struktura i okoline kao i između različitih struktura. Ekvilibracija je pokretač kognitivnog razvoja: kognitivni sustav uvijek teži postizanju i održanju stanja ravnoteže: odlika prilagođenog ponašanja. Neravnoteža ili disekvilibrij nastaje kada postoji nesklad između znanja i iskustva, tj. radi se o kognitivnom sukobu. Ekvilibracija je odgovorna za organizaciju razvoja Ekvilibracija objašnjava smjer razvoja: Razvoj se uvijek odvija u uzlaznom smjeru, tj. organizam postaje funkcionalno sve efikasniji.
Kognitivne strukture/kognitivne sheme: To su osnovni strukturni elementi inteligencije tj. mentalne strukture koje ljudi konstruiraju da bi pomoću njih reprezentirali, organizirali i interpretirali svoja iskustva, te na njih mogli reagirati Tri su vrste kognitivnih shema: bihevioralne, simboličke i operacione
Bihevioralne kognitivne sheme
od 1. - 1,5. god: BIHEVIORALNE (senzomotorne) = Uvježbani i uopćeni sklopovi ponašanja pomoću kojih dijete djeluje i razaznaje svijet oko sebe. Razvijaju se iz refleksa (npr. “shema sisanja,” “shema hvatanja”). Bihevioralne sheme nastaju kroz fizička ponašanja koja djeca vrše nad objektima (gledanje, hvatanje, baca-nje). NE postoji mentalna reprezentacija svijeta, već se stvari predstavljaju kroz ponašanje koje se na njima vrši (npr. bočicu dijete ne može mentalno reprezentirati, već je predstavlja kao sklop koji se siše).
Simboličke kognitivne sheme
od 2. - 6. god: SIMBOLIČKE SHEME = mentalno predstavljanje iskustva korištenjem oznaka koje ih zamjenjuju. Sposobnost odgođene imitacije. Objekti se zamjenjuju riječima. Javlja se početkom 2. godine.
Operacione kognitivne sheme
od 7. god na dalje: OPERACIONE = Radi se o internaliziranim akcijama nad objektima svojih misli (manipulacija i transformacija informacija). Moguće su operacije reverzibilnosti (npr. sastavljanja komadića razbijene vaze).
Formalne kognitivne sheme
Pokretači kognitivnog razvoja
- Biološko sazrijevanje (maturacija): Sa čisto biološkom maturacijom “materijal,” tj. ljudski organizam postiže sve više stupnjeve zrelosti i time postaju mogući viši procesi učenja i razvoja. Istovremeno djetetova trenutačna maturacijska razina postavlja gornji limit razvoja.
- Iskustvo: Piaget također naglašava iskustvo djeteta sa okolinom pri čemu razlikuje dvije vrste iskustva: a) fizičko (sa neživim objektima i b) socijalno (interakcija sa drugim ljudima i životinjama).
- Samoaktivnost djeteta: Dijete je aktivni sudionik svoga razvoja. Ta aktivnost se prvenstveno očituje u procesima asimilacije i akomodacije.
- Ekvilibracija: je samoregulacija uspostavljanja ekvilibrija, tj. ravnoteže. Ekvilibracija ima tri funkcije: a) predstavlja pokretač razvoja, b) njegov je glavni organizator i c) osigurava uzlazni smjer razvoja.
Konkretne operacije (7-12g) Razvijaju se operacione kognitivne sheme Obavljaju se kognitivne akcije nad objektima (logičke manipulacije i transformacije simbola) Kognicija je ograničena na konkretni materijal ! Decentracija u mišljenju omogućava sustavnost i logičnost mišljenja
Postignuća stadija konkretnih operacija: Logika klasa (zadatci pripadanja objekata) Logika relacija (zadaci serijacije) Logički principi tranzitivnosti (a<b, b<c, onda je c>a) Principi konzervacije
Formalne operacije (od 12g –)
Prevladava se ograničenje PKO (konkretnost objekata) U ovom periodu javlja se logičko mišljenje na apstraktnim objektima Operacije višeg reda Mišljenje je hipotetski – deduktivno Mišljenje je ovisno o sadržaju: kultura + obrazovanost + situacija
Stadiji formalnih operacija: A: 11-15 g.: postavljanje hipoteza B: 15 na dalje: testiranje hipoteza Oko 50% ljudi postigne stadij formalnih operacija i to oko 25% normalnog IQ i oko 75% visokog IQ Konačno, period formalnih operacija se postiže: progresivnom decentracijom i nepromjenjivosti.
Kognicija (mišljenje) i igra:
Senzomotorni stadij (0-2) – igre upravljanja Preoperativni stadij (2-7) – simbolička igra (transformacija sebe ili nekog objekta u nešto drugo) Faza konkretnih operacija (7 – 11) – igra s pravilima Faza formalnih operacija (12—-) Igra kao adaptivna aktivnost sadrži akomodaciju i asimilaciju U početku je prisutna više asimilacija sve do kraja preoperativne faza, a kasnije s imitacijom raste udio akomodacije
Kognicija i jezik: Djetetovo razumijevanje jezika prelazi sposobnost njegove upotrebe Dijete može korektno upotrijebiti riječi iako ne može shvatiti njeno značenje Dijete može znati što želi reći ali ne može naći pravu riječ
Mišljenje je moguće bez jezika, no autori se međusobno jako razlikuju u odnosu kognicije i jezika
Validacija Piagetove teorije: Jako je utjecao na obrazovanje (i danas se neki aspekti koriste) Ipak je jako utjecao na znanost (potaknuo je veliki broj istraživanja) No, uzorci djece nisu bili reprezentativni! Posebno se bavio neočekivanim odgovorima želeći otkriti procese koji su potakli krive odgovore. Smatrao je da pogrešni odgovori bolje ukazuju na kako oni misle nego ispravni odgovori. Piaget se nije bavio količinom (koliko?), već procesom (kako?) mišljenja. Pokazano je da teorija nije univerzalna (kulturalno neovisna) Zanemario je utjecaj okoline Ipak je podcijenio djetetov razvoj u pojedinim stadijima (načelo brojenja: djeca već u predškolskoj dobi rješavaju zadatke i načela brojenja) Prema Piagetu jezik predstavlja refleksiju nivoa kognitivnog razvoja Neki pojmovi nisu znanstveno, operaciono definirani Teorija diskontinuiteta i stadija je upitna: istraživanja pokazuju vodoravnu raslojenost Određeni stadiji ne odvijaju se pod utjecajem maturacije
3.4.3 Socijalno kulturalna teorija (Vygotsky)
Lev Semyonovich Vygotsky (Лев Семёнович Выго́тск4) bio je Sovjetski psiholog prvenstveno usmjeren u istraživanje razvoja kod djece s posebnim naglaskom na odnos između jezika i mišljenja. Rođen je 1896. u gradu Orša, smještenom na području Bjelorusije, iz obitelji srednje klase kojem je otac bio ruski židov i bankar. Jedan od njegovih značajnijih studenata bio je Alexander Luria. Bio je nadahnut filozofijom Spinoze (1632-1677).
Osnovna razlika u odnosu na Piageta je izvor govora. Mišljenje i jezik započinju kao odvojene i neovisne aktivnosti. Kod veoma male djece (0-2 g.) mišljenje prethodi jeziku (pre-verbalna, senzo-motorna faza/inteligencija) Jezik je odvojen od mišljenja (dječji plač ima socijalnu ulogu) U periodu nakon 2 g. pre-lingvističko mišljenje (akcije, percepcije) i pre-intelektualni jezik (plakanje, gukanje..) se SUSREĆU / SPAJAJU i formiraju verbalno mišljenje i racionalni govor.
U periodu 2 - 7 g. jezik postiže dvije funkcije: unutarnju => nadgledanje i usmjeravanje unutarnjeg mišljenja vanjsku => komunicirajući vlastito mišljenje prema drugima Dijete ne može te dvije funkcije razlikovati: EGOCENTRIČAN GOVOR (djetetov govor na glas o svojim planovima i akcijama).
U 7 g. (kada počinje operativno mišljenje) javlja se podjela između jezika u funkciji komunikacije i unutarnjeg govora (verbalnog mišljenja). Piaget je tvrdio da je egocentrični govor vođenje komentara o svom ponašanju koji se u 7 g. zamjenjuje sa socijalnim govorom. Vygotsky je tvrdio da egocentrični govor nema funkciju verbalizacije aktivnosti djeteta i da NE prestaje u 7.g. Već predstavlja daljnji razvoj unutarnjeg govora. Egocentričan i unutarnji govor su ELIPTIČNI (nekompletni tj. bave se značenjem prije nego izražavanjem).
Svaki govor je SOCIJALNE PRIRODE, rezultat ljudske komunikacije. Naša sposobnost mišljenja samih sa sobom ili sa drugima je rezultat SOCIJALNOG PROCESA. Od rođenja dijete je socijalno biće i nije sposobno za samostalno funkcioniranje. Inteligencija se razvija u ljudskoj interakciji. U tom procesu su važna dva pojma: INTERNALIZACIJA i KONVERGENCIJA.
INTERNALIZACIJA predstavlja unutarnju rekonstrukciju vanjskih operacija. Razvoj predstavlja transformacija interpersonalnih u intrapersonalne procese. Vygotsky ukazuje na fenomen KONVERGENCIJE govora i praktične aktivnosti. Ne prihvaća neovisnost razvoja govora od dječje izgradnje praktične aktivnosti (“upotreba znaka” nasuprot “upotreba predmeta”), U intelektualnom razvoju značajni trenutak predstavlja kada neovisne linije: razvoj praktične i apstraktne inteligencije počinju KONVERGIRATI.
Temelj spoznajnog razvoja jeste učenje sustava simbola koji djetetu omogućavaju rekonstrukciju značenja pojava iz njegove okoline korak – prepoznavanje značenja korak – razvoj misaonih struktura i pokušaj upravljanja okolinom korak – samostalna upotreba simbola pri prosuđivanju, zaključivanju i rješavanju problema (korištenje unutrašnjeg govora)
PODRUČJE PRIBLIŽNOG RAZVOJA pokriva raspon između dvije razine funkcioniranja: - donja granica – samostalno izvođenje zadatka - gornja granica – ne može samostalno izvoditi zadatak, ali može UZ POMOĆ odrasle osobe
Znanja i vještine - ispod područja približnog razvoja - dijete već ima ili ih može samostalno svladati - iznad područja približnog razvoja – dijete ne može svladati niti uz pomoć druge osobe ## Socijalno kulturalne teorije