Poglavlje 6 Privrženost

Privrženost je psihološki model kojim želimo objasniti dinamiku kratkotrajnih ili dugotrajnih međuljudskih odnosa.

Waters, Corcoran, & Anafarta (2005) naglašavaju kako privrženost i teorija privrženosti ne znači ukupnu teoriju o međuljudskim odnosima već jednu dimenziju ili psihološki proces kojim opisujemo povrijeđenost gubitkom ili odvajanjem od voljene osobe. Možda najkraća radna definicija privrženosti bila bi - ljubav između majke i novorođenčeta ili dojenča u prvoj godini života.

Koncept privrženosti proizlazi iz psihoanalitičke tradicije te je moguće determinističko sagledavanje i shvaćanje presudnog utjecaja ranog razvoja i odgoja na kasniji život. Privrženost je poželjna, ona može utjecati na razvoj u adolescenciji i odrasloj dobi ali ne određuje u potpunosti kasniji tijek razvoja. U složenom procesu razvoja utječu i drugi čimbenici. Djeca koja izrastaju iz institucija, bez roditeljske ljubavi i skrbi, mogu se razviti u punini i imati zadovoljne međuljudske odnose i obitelj. Jednako tako, imamo primjera gdje je djeci sve omogućeno u obitelji ali mogu u odrasloj dobi biti vrlo neprilagođeni s nizom problema i odstupajućih oblika ponašanja i doživljavanja.

Osim psihoanalitičke teorijske podloge, privrženost baštini i evolucionističko etološki okvir.

Proces privrženosti je važan i može imati dalekosežne posljedice na različite oblike ponašanja u djetinjstvu, adolescenciji i odrasloj dobi. Možda se koji put pitamo zašto se dijete još u dojenačkoj dobi ‘slabo veže’ uz roditelje, zašto neki naglo prekidaju vezu odlaskom ili smrti, zašto postoje prekomjerne srdžbe ili anksioznosti u vezi, zašto netko zanemaruje drugu osobu te zašto netko doslovno zlostavlja nekoga. To su mnoga pitanja na koja moguće možemo pronaći odgovor upravo u privrženosti i razvoju iste kroz život.

Privrženost nije apsolutno i potpuno pozitivna. Ona je mješavina ljubavi i strepnje ili straha i srdžbe. Ako smo privrženi uz nekoga, onda imamo jednu količinu straha, strepnje da ne izgubimo tu osobu. No, ukoliko negativniji pol dominira može doći do razvoja odstupajućeg doživljavanja i ponašanja.

Skrb prema djetetu, određuje koja će se privrženost razviti. Ako majka pazi na dijete, reagira adekvatno i žurno, dijete će razviti sigurnu privrženost. Povjerljiv odnos pun ljubavi znači razvoj pouzdano privrženog djeteta koje samouvjereno istražuje okolinu.

Osim odnosa majka-dijete ne trebamo zapostaviti ili zaboraviti odnos otac-dijete.

Anksioznost zbog separacije je normalna reakcija djeteta primjerena dobi i okolnostima. Djeca odgajana u institucijama, pokazuju naklonosti različitim osobama i moguće da upravo ta anksioznost izostaje.

Djeca i adolescenti koji su skloni delikventnom ponašanju teško je pomoći, a jedan od razloga je problem ‘vezivanja’, privrženosti terapeutu jer se boje ponovnog gubitka. Terapeut bi ih mogao napustiti a negdje je ostao ‘trag’ iz djetinjstva jer im je već netko to napravio.

Neprijateljstvo djeteta može biti posljedica privrženosti kao što je slučaj ostavljanja djeteta u bolnici što će uglavnom stvoriti miješane osjećaje, pokazuje srdžbu i ljutnju prema majci.

Privrženost u psihologiji propagira britanski psihoanalitičar John Bowlby (1907-1990) i Mary D. Salter Ainsworth. Preliminarni, prvotni koncept teorije privrženosti predložio je John Bowlby i to 1958 u članku The Nature of a Child’s Tie to His Mother što je uključeno u prvi svezak trilogije Attachment and Loss (Ainsworth, Blehar, Waters, & Wall, 2015).

Evolucionističko etološkom pristupu kojeg je predložio John Bowlby kasnije se priključuju i drugi teoretičari i istraživači. Ainsworth et al. (2015) ističe kako je ta nova paradigma razumijevanja primarnih odnosa u cjeloživotnoj perspektivi nastala od kritike Johna Bowlbya prema psihoanalitičkoj teoriji nagona i njegovoj teoriji uvezanoj modelima iz područja etologije primata, sistemske kontrolne teorije i kognitivne psihologije. Nakon istraživanja u Ugandi, Ainworth pokreće Baltimore longitudinalnu studiju. Danas imamo četvrtu generaciju istraživanja privrženosti i rastući katalog bihevioralnih i narativnih pristupa u mjerenju privrženosti od dojenačke do odrasle dobi (Ainsworth et al., 2015).Svaka studija ima svoju metodologiju baziranu na istraživanju u nepoznatoj situaciji konceptu privrženosti kao sigurne baze.

Bowlby je koncept privrženosti formulirao temeljem izvora iz etologije, kibernetike, informacijskog procesiranja, razvojne psihologije i psihoanalize (Bretherton, 1992). Studirao je medicinu na University of Cambridge gdje je tijekom studija pokažao više interesa za razvoj čovjeka. Kada se pridružio Britanskom psihoanalitičkom društvu, upoznao je Melanie Klein koja je bila zagovaratelj teorije o neprilagođenom ponašanju djeteta gdje smatra kako su takvi oblici ponašanja uzrokovani djetetovim fantazijama o majci (Gillath, Karantzas, & Fraley, 2016). Teorijski formuliran model privrženosti, Ainsworth je empirijski željela potvrditi ili opovrgnuti.

Mary D. Salter Ainsworth je temeljem naturalističkih opažanja u Ugandi i Baltimoru, razvila teorijski i opisno spoznaje o majčinskoj skrbi kao sigurnoj bazi, opisala fenomen privrženosti te predložila razvoj i tipove privrženosti .

Bretherton (1992) drži kako teorija Johna Bowlbya ne bi nikada imala toliki utjecaj bez rada Mary Ainsworth na tipologiji privrženosti u okviru modela nepoznate situacije i intervjua kojeg je razvila Mary Main.

Ovdje dalje navesti pristup Mary Main i Solomon (1986) i model nepouzdane dezorganizirane privrženosti.. Ovaj oblik u literaturi se navodi kao tip D (A, B i C su oblici privrženosti koje je predložila Ainsworth). Neki oblika nepouzdane privrženosti mogu se opisati na slijedeći način; 1) ako je majka namećuća, dojenče će se opirati ili će prema njoj biti ambivalentno, tražit će pažnju i naklonost, a kad je dobije biti će razdražljivo. 2) udaljena i srdita majka ima izbjegavajuće dojenče koje je odbacuje kroz neki oblik psihološkog primirja 3) majka koja je nepostojana mješavina zanemarivanja i odbacivanja stvorit će dezorganizirano-dezorijentiranu privrženost koja će razviti reakcije djeteta kroz snižen afekt, gleda u drugu stranu ili pogled u prazno. Ovaj treći oblik je najteži oblik i pretpostavka kasnijih problema u psihološkom razvoju i sazrijevanju.

Nepouzdano privržena dojenčad u predškolskoj dobi pokazuje različite oblike prilagodbe. Opiruća privrženost je povezana s impulzivnošću i nesnalažljivosti među vršnjacima ili s pasivnošću i ovisnošću. Izbjegavajuća privrženost u vezi je s neprijateljstvom, antisocijalnim ponašanjem i socijalnom izolacijom. Obje skupine djecu više su vezane uz učitelja i imaju niže samopoštovanje.

Ukoliko su roditeljski zahtjevi preveliki i uključuju potpunu podčinjenost, tijekom djetinjstva je veća vjerojatnost razvoja anorektičnosti. Ukoliko su zahtjevi preveliki i nema kompenzacije ljubavi, velika je vjerojatnost delikvencije.

Privrženost je i neophodno potrebna za sve daljnje procese socijalizacije. U socijalizacijskom aspektu, djeca koja sigurno i otvoreno istražuju okolinu, to rade jer dolaze iz sigurnog ‘miljea’ ili okružja dobro razvijene privrženosti.

6.1 Teorijski modeli i obrasci privrženosti u ranoj dobi

6.2 Stadiji razvoja privrženosti (preurediti i dodati u tekst)

Proces razvijanja privrženosti na relaciji dijete-primarni skrbnik počinje odmah nakon rođenja. Prva faza se naziva fazom nediskriminativnih socijalnih reakcija (Vasta, Haith i Miller, 1998), ili fazom predprivrženosti ili fazom orijentacije bez diskriminacije specifične osobe (Marvin i Britner, 1999), a traje (ovisno o različitoj literaturi) od rođenja do osmog ili dvanaestog tjedna života, dakle, obuhvaća period od prva tri mjeseca života djeteta. U toj fazi razvoja privrženosti, novorođenče/dojenče ne usmjerava pažnju isključivo na primarnog skrbnika – majku, već jednako dobro reagira na sve osobe u okolini. Koristeći signale privlačenja pokušava privući okolinu i usmjeriti pažnju na sebe. Ipak, neka istraživanja pokazuju da i u toj fazi dijete radije gleda majku nego druge odrasle osobe te da već nekoliko sati nakon rođenja dijete može prepoznati majku po mirisu i dodiru (Vasta i sur., 1998). U drugoj fazi koja traje do sedmog mjeseca života1, dijete usmjerava socijalne reakcije na primarnog skrbnika i druge poznate osobe. Pri tome pokazuje više vokalizacija i osmjehivanja prema primarnom skrbniku koji ga je u mogućnosti brže smiriti i utješiti nego ostali odrasli.

To je faza diskriminativnih socijalnih reakcija ili faza nastajanja privrženosti. Dijete razvija kognitivnu predodžbu (unutarnji radni model) primarnog skrbnika, ovisno o tome koliko ga pouzdanim i vrijednim povjerenja percipira (Vasta i sur., 1998). Treća je faza usmjerene privrženosti ili faza jasno izražene privrženosti u kojoj dijete postaje potpuno privrženo jednom skrbniku (Marvin i Britner, 1999; Vasta i sur., 1998), a traje od osmog mjeseca do kraja druge godine života. Tada je već uspostavljena snažna i stabilna privrženost što se manifestira i pojavom prosvjeda zbog odvajanja i straha od nepoznatih ljudi. U situacijama straha, dijete traži utjehu kod primarnog skrbnika čija blizina umanjuje anksioznost.

Zahvaljujući psihomotornom razvoju, mogućnosti kretanja i razvoju govora, dijete u ovoj fazi može slijediti skrbnika, ostvarivati fizički kontakt, ali i istraživati okolinu, što će činiti u blizini primarnog skrbnika. Posljednja faza razvoja privrženosti prema Bowlbyu (Marvin i Britner, 1999) događa se u trećoj/četvrtoj godini djetetova života, a obično se naziva fazom recipročnog odnosa ili fazom partnerstva. Zahvaljujući uspostavljenoj privrženosti sa skrbnikom i postignućima u kognitivnom razvoju, dijete može razumjeti privremenost odvajanja od skrbnika što doprinosu smanjenju prosvjeda zbog odvajanja.

Temperament, komunikacija ‘licem u lice’, osjetljivost majke/roditelja na ‘signale’ koje dijete šalje, ukupna neverbalna komunikacija, emocionalna uključenost roditelja… Majčina privrženost iz djetinjstva - pamćenje odnosa vlastitih roditelja kada smo bili dijete - međugeneracijski prijenos majčinstva i očinstva. Podudarnost temperamenta između roditelja i djece.

Hazan i Shaver (1987)

Bartholomew i Horowitz (1991)

Objasniti što je to radni model - kognitivni model koji dijete ili odrasli ima o sebi i drugima s kojima je u odnosu.

Osim klasičnih radova o privrženosti koje su predložili Bowlby i Ainsworth, u literaturi su prisutni i drugi. Jedan od primjera je i Crittenden dinamički model privrženosti () a kojeg je predložila učenica od Ainsworth, Patricia Crittenden .

gillath, stranica 16 - Bartholomew Horowitz

Privrženo ili povezujuće roditeljstvo (AP - Attachment Parenting) stil roditeljstva koji se temelji na intenzivnom kontaktu s djetetom i odgojnim metodama usmjerenim na dječje potrebe. Promotori povezujućeg roditeljstva smatraju kako je nemoguće razmaziti dijete i nije moguće razviti ovisnost te smatraju da potiče dječji razvoj. Osnivač ovog svojevrsnog pokreta na Zapadu je pedijatar William Sears a svoj pristup objavio je u djelu The Book Baby (REF). Uz pomoć povezujućeg roditeljstva, zagovornici duboko vjeruku kako će stvorit čvrstu i kvalitetnu vezu djetetom jer su upravo bolji, suosjećajniji i zdraviji roditelj. Roditelji su također uvjereni kako će takva djeca koja su odgajana pomoću povezujućeg roditeljstva biti upravo suosjećajna, smirena i općenito bolje prilagođena različitim životnim uvjetima.

Osnovne odrednice prirodnog roditeljstva su (REF):

priprema za porođaj (roditelji određuju kakav porođaj žele kako bi od početka djetetu stvorili pozitivno iskustvo ) emocionalna pristupačnost (roditelji uvijek na raspolaganju, prije svega majka) dojenje (idealan način hranjenja koji treba trajati nekoliko godina) nošenje djeteta (što bliže tijelu majke kako bi se osjećalo zaštićenim) zajedničko spavanje (u istom krevetu ili je krevetić odmah pored roditeljskog kreveta, kako bi se i tijekom noći zadovoljile bebine potrebe za bliskošću) izbjegavanje odvajanja (odvajanje treba biti što kraće i samo kad je nužno) pozitivna disciplina (usmjeravanje djece na pravila ponašanja, poznavajući prije svega njihove razvojne faze, uz što više razumijevanja i povjerenja) ravnoteža obiteljskog života (pronalaženje vremena za sebe kako roditelji ne bi “pregorjeli” ispunjavajući djetetove potrebe)

Osnovni ključevi povezujućeg roditeljstva su: priprema za porod, emotivna pristupačnost, dojenje, nošenje djeteta, zajedničko spavanje, izbjegavanje produženog odvajanja od djeteta, pozitivna disciplina, ravnoteža obiteljskog života.

Navedeni principi prirodnog roditeljstva, od višegodišnjeg dojenja i nošenja do spavanja u neposrednoj blizini roditelja, svakako olakšavaju praćenje potreba djeteta i učvršćuju vezu majka-dijete. Međutim, još uvijek ne postoje istraživanja koja jasno potvrđuju da prirodno roditeljstvo jamči zdravu vezanost djeteta i da sa sigurnošću možemo tvrditi kako će ono postati optimistična, samopouzdana, samostalna osoba, bez problema u razvoju ili ponašanju.

Nedostaci

Za roditelje je prirodno roditeljstvo mnogostruko napornije i zahtjevnije. Sputani brojnim obavezama, oni se u suvremenom društvu i bez toga osjećaju anksiozno i frustrirano. U većini obitelji nužno je da oba roditelja rade kako bi se zadovoljile osnovne potrebe. Upravo zato se mnoge majke osjećaju “prozvane” kao nedovoljno dobre jer se bave i karijerom, umjesto da isključivo odgajaju djecu. Treba li se današnja žena odreći karijere kako bi stalno bila uz djcu?

Potreba žene za profesionalnim ostvarenjem treba se tretirati kao pravo jednako pravu žene koja takvu potrebu nema i želi stalno biti uz djecu. Gdje je njeno pravo na privatnost i društveni život odvojen od djece? Zar ta mama neće biti stalno umorna i nervozna? Pa kako to onda može biti bolje za njeno dijete? Savršena majka

Osim toga, dijete koje ima “savršenu majku”, zagovornicu prirodnog roditeljstva, uvijek smirenu, posvećenu, podređenu njegovim potrebama – odrast će u uvjerenju da i ono treba biti savršeno i odgovarati očekivanjima drugih. To iznimno sputava jer dijete neće moći izraziti istinske emocije, potrebe, razviti osobne stavove.

Ostaje neizvjesno i kako će takvo dijete, naviknuto na čvrstu vezu s majkom, njenu podršku i bezuvjetnu ljubav, razviti samostalnost, snalaziti se među vršnjacima, naučiti se boriti, miriti i razvijati u vanjskom svijetu. Pomirenje dvaju svjetonazora

Konačno, prirodno roditeljstvo vraća nas korijenima, ali ipak živimo u tehnološkom dobu. Kako pomiriti ta dva svijeta? Nedavno je američka TV-kuća Lifetime najavila reality koji će pratiti iskustva žena koje su odlučile roditi u divljini, bez prisutnosti liječnika ili bilo čije pomoći. Tako bi izraz “prirodan porođaj” mogao dobiti doslovno značenje: “prirodan” jer se odvija u prirodi onako kako su žene rađale prije mnogo stoljeća, potpuno same, okružene samo ljepotom prirode, ali sada i pred okom kamere.

Priznajem, ne sviđa mi se ta simbolika. Sigurna sam da se čvrsta veza majka-dijete ostvaruje ovisno o tome kakav je stav majke prema roditeljstvu, koja su njena očekivanja, kakve je stresove proživjela u trudnoći, kakav je njen temperament a kakav djetetov te u kakvim uvjetima žive, a ne o tome do koje je godine dojila dijete ili do kada je dijete spavalo s roditeljima.

Žene su se desetljećima borile za to da se u odgoj uključe i očevi, a u prirodnom roditeljstvu sve se, ipak, vrti oko mame. Je li moguće da smo već spremni zaboraviti utjecaj i ulogu tate? Jer koliko god mama beskrajno voljela dijete, još je ljepše da je njegov odgoj zajedničko zadovoljstvo, tj. da ga isto tako beskrajno vole i tata, i baka, i tetka…

In her 2005 book Perfect Madness. Motherhood in the Age of Anxiety, Judith Warner, too, described how attachment parenting has taken a strong influence on mainstream parenting and how it has established a “culture of total motherhood”; due to these cultural changes, mothers are convinced today that they have to instantly attend to every need of their children in order to protect them from the risk of livelong abandonment issues.[193] As early as in 1996, sociologist Sharon Hays wrote about a newly formed “ideology of intensive mothering”. Characteristic of this ideology is the tendency to impose parenting responsibility primarily on mothers and to favor a kind of parenting that is child-centered, expert-guided, emotionally absorbing, labour- and financially intensive. Hays saw the motives for the overloading of motherhood in the idealistic endeavor to cure an overly egoistical and competitive society through a counterbalancing principle of altruistic motherliness. But according to Hays, any kind of “intensive motherhood” that systematically privileges children’s needs over mothers’ needs happens without fail to the economical and personal disadvantage of mothers.[194]

In 2014, a team of researchers at the University of Mary Washington showed in a study that 23% of mothers who believe in intensive motherhood suffer from signs of depression; among average mothers, this applies only to 6.7%.[195]

As Erica Jong observed, the raise of attachment parenting followed on a surge of glamourized motherhood of popular stars (Angelina Jolie, Madonna, Gisele Bündchen) in the mass media. She stated that the effort to model exceptional children under sacrifice of the parent’s own well-being transformed motherhood into a “highly competitive race”; all attempts of women to radically monopolize their parental responsibilities very much accommodate right-wing politics.[192]

Child-rearing and lifestyle preferences of AP parents

Multiple authors have stated that many parents choose attachment parenting as part of an individualization strategy and as a statement of personal identity and of social affiliation. This assumption is supported by the observation that most AP parents show further distinctive parenting and life style preferences that are based on a particular set of attitudes (notably: a striving for naturalness), which, however, are mostly not directly tied to the declared goal of attachment parenting:[170]

“gentle” childbirth,[171] “natural” childbirth, home birth[172] use of homemade toddler food from organic ingredients[173] veganism,[174] paleolithic diet[175] use of washable cloth diapers;[176] elimination communication[177] “gentle discipline”,[178] “positive discipline”,[179] non-confrontative parenting naturopathy, holistic health, homeopathy, and decline of vaccination.[180] William Sears’ son Robert Sears published a Vaccine Book in 2007 which fueled the vaccine skepticism among parents,[181] and in AP groups, parents are explicitly asked not to have their children vaccinated.[182]

Some practices and preferences of AP parents are prevalent only in North America:

decline of infant circumcision;[183] in Europe, infant circumcision is relatively rare. naturism[184] homeschooling[185] or unschooling;[186] in many European countries, neither unschooling nor homeschooling is legal.

The Sears encourage some of these practices explicitly: non-smoking, healthy and home-prepared food, no circumcision, but don’t comment on how they are supposed to be linked to the core ideas of attachment parenting.[187] Only in the case of positive discipline, the link is quite obvious.[188]

“Parental tribalism”

Katha Pollitt referred to attachment parenting as a fad.[164] FAD - VRLO VAŽNO za objasniti. Parents who follow the philosophy have been reproached with helplessness and unsatisfied own emotional neediness which may be the true reasons for their decision to incessantly pacify their child by breastfeeding and babywearing even into toddlerhood, while the belief that the child actually needs all that permanent intimacy for his healthy development may only be a subterfuge.[165] Emma Jenner argued that parents who are in the habit of stereotypically attending to every of the child’s signals with physical proximity, will not learn to perceive the child’s needs in the full extend of their bandwidth and complexity.[166]

Katie Allison Granju who advocates attachment parenting and who published comprehensive guidelines for AP parents, offers a different perception. She characterizes attachment parenting as not just a parenting style, but “a completely fulfilling way of life”.[167]

Secure, insecure-avoidand, and insecure-ambivalent attachment in toddlers in the U.S., in Germany, and Japan . Cross-cultural research using Ainsworth’s Strange Situation tends to rely on incomplete information and to concentrate on individual rather than aggregated samples. In this study, a wider perspective is taken by examining almost 2,000 Strange Situation classifications obtained in 8 different countries. Differences and similarities between distributions in classifications of samples are investigated using correspondence analysis. Aggregation of samples per country and continent allowed for a firmer empirical basis for cross-cultural analysis. Substantial intracultural differences were established; in a number of instances, samples from 1 country resembled those in other countries more than they did each other. The data also suggest a pattern of cross-cultural differences, in which A classifications emerge as relatively more prevalent in Western European countries and C classifications as relatively more frequent in Israel and Japan. Intracultural variation was nearly 1.5 times the cross-cultural variation.

Sigurni obrazac privrženosti je promjenjljivo stabilan od ranog djetinjstva do odrasle dobi . Revizionističko gledište i prototipsko gledište

Longitudinalna istraživanja genetskog utjecaja upućuju na važnost genetske varijacije regulacije oksitocina koja ima moderatorski utjecaj na stabilnost privrženosti tijekom razvoja . Ponovljena istraživanja nisu potvrdila prethodne nalaze o utjecaju oksitocina na privrženost tijekom razvoja .

Attachment parenting is contradicted by everything we know about attachment .

References

Ainsworth, M. D. S., Blehar, M. C., Waters, E., & Wall, S. N. (2015). Patterns of attachment: A psychological study of the strange situation. New York: Psychology Press, Taylor & Francis.

Bretherton, I. (1992). The origins of attachment theory: John bowlby and mary ainsworth. Developmental Psychology, 28(5), 759–775.

Gillath, O., Karantzas, G. C., & Fraley, R. C. (2016). Adult attachment a concise introduction to theory and research (1st ed.). Academic Press, Elsevier.

Waters, E., Corcoran, D., & Anafarta, M. (2005). Attachment, other relationships, and the theory that all good things go together. Human Development, 48(1), 80–84. doi:10.1159/000083217